Jedna od najljepših planina na svijetu nalazi se u Hrvatskoj. Zove se Velebit. Dovoljno je niska da ne bude opasna za život i luksuz avanturista, a dovoljno divlja da nije utabana staza turizma. Prođite Premužićevom stazom od Zavižana prema Rossijevoj kolibi.
Pogledajte krš oko sebe, drevno dno davno nestalog mora. Tu vladaju ljepota i surovost: snijeg, led, kiša i žega. Samo mali broj vitezova biljnog carstva osvaja surovu ljepotu: bor krivulj, pokoja brusnica, ružičasti žednjak te – medvjetka. Stari kršćanski i kineski mistici davno rekoše kako sama biljka govori o svojoj ljekovitosti.
Hrabra alpinistica suhih vrhova u simboličnom kontrapunktu djeluje u bolestima „organa vode i bezdana”, bubrega i mokraćnog mjehura. Mistici nisu znali priču o neobičnim spojevima, fenolima i hidrokinonima, koje je biljka stvorila u tako surovom okolišu da zaštiti sebe samu, a medvjetka nije znala da će milijunima godina poslije jedan dvonožni sisavac uzeti njezine listove, potopiti ih u vodi i izliječiti infekciju mokraćnih puteva.
Dobrodržeća dama fitoterapije
Medvjetka je mnogo više od čaja. Njezine sestre su toliko sočne brusnica i borovnica, biljke svevremenskih slastica za nas i medvjede. Medvjetka je najgorča i najtrpkija od tri sestre. Njezini crveni plodovi, koji tako slatko nalikuju brusnici, slatki su samo medvjedima, zato ih narod prozva medvjeđim grožđem. Tri sestre su u svim narodima, osim kao plodovi, bile neraskidivo povezane s našim bubrezima i mokraćnim mjehurom. Slabije to pamtimo za borovnicu, ali treba li govoriti o brusnici? To nam je već u ušima gotovo od dječje dobi.
Nismo uvijek mislili kako je medvjetka samo biljka mokraćnog mjehura. Kinnikinnick zvuči kao tiskarska pogreška, ali tako je prozvaše sjevernoamerički Indijanci. Pomiješana s duhanom, davala je sveti dim na obredima, a možda čak i liječila pluća. No, ne koristite je tako, nego pogledajte što smo od svetog pojma duhana napravili mi zapadnjaci.
Slavni otac farmacije, Galen, piše o medvjetki kao biljci za bubrege, a čini nam se kako je i njega tome poučila njegova baka. Medvjetka nije samo hrabra alpinistica. Ona je i stara, dobrodržeća dama fitoterapije. Neke biljke su prpošno mladenačke u ozbiljnom svijetu fitoterapije, poput gloga koji koristimo za srce samo nekoliko stoljeća. Prava sitnica u odnosu na medvjetku. Ne, nje nema zapisane u egipatskim piramidama ili pločicama Mezopotamije. Ona je prava uspomena na hladniji svijet, od toplih kolijevka kulture do uspomena na lovce na mamute. Na nas.
Tajna medvjetkine moći skriva se u dozi
Daleko od prelijepih planinskih vrhova ljudi se sakriše u urbanim sredinama. Uzalud. Nove bolesti su došle, a stare ostale. Mnoga stara znanja smo zaboravili. Neka nismo. Uspomena na taj zeleni tepih preko bijelih stijena nije nestala iz naše svijesti. Još je i danas ta hrabra alpinistica jedna od najkorištenijih biljaka današnjice.
Ne koristimo je samo kao listiće za čaj; slika hrabre osvajačice stijena danas se skriva i u tabletama i kapsulama. Nekima „zloglasna” farmaceutska struka postaje tako mila kad u takvim oblicima lijekova uspijemo sakriti trpki okus medvjetke. Čaj ili tableta, medvjetki je svejedno, za razliku od nekih biljaka koje više vole da su u čaju ili tableti. To su potvrdili i oni dvonožni sisavci koje zovemo stručnjacima. Marljivo su izračunali kako je količina onih alpinističkih spojeva hidrokinona u našem organizmu jednaka neovisno o obliku. Kao i uvijek, ponekad je stvar ukusa i lakoće.
Ipak, i kod medvjetke ništa bez matematike. Slavni arapski liječnik Avicena jednom je rekao kako kvaliteta lijeka mora odgovarati snazi bolesti. Time višestruko pogađa istinu koja nas prati do danas. Tajna medvjetkine moći skriva se u dozi. Još u 19. stoljeću među prvim biljkama otkrili smo kemiju koja pokazuje ljekovito djelovanje. Kad se zbroje golemo iskustvo tradicije, kemija i matematika, dobijemo onu suhoparnu izjavu kako za djelovanje medvjetke „doza čaja, ili tableta ili kapsula mora sadržavati 400 – 800 mg arbutina dnevno”. Poštujmo tu izjavu. Do nje je put bio dug nekoliko tisuća godina i u njoj je mnogo pokušaja i pogrešaka, a danas je uzimamo zdravo za gotovo. Ili, najgore od svega, uopće ne poštujemo kao činjenicu. Što bi na to rekla Galenova baka?
Spojevi iz medvjetke prolaze svoj životni put prije nego što se izluče kroz bubrege, tamo gdje i trebaju biti. Baš kao što je medvjetka tako bezazlena izgleda, tako i njezini spojevi djeluju bezazleno. No, oni su poput udice. Bakterija koja nas muči naivno zagrize tu udicu i u tren se ti bezazleni spojevi pretvaraju u ubilačku snagu, kao i planinska lavina koju medvjetka dobro poznaje.
Ničega previše
Za rast medvjetka je odabrala škrto i oskudno tlo krša. Zasadite je na najplodnijoj crnici i uvenut će. Na neki način, time nas medvjetka podsjeti na staru latinsku izreku kako ničeg ne smije biti previše. To se odnosi i na nju samu – nje ne smije biti previše, odnosno predugo. Tjedan dana je dovoljno. Ako u tom razdoblju nije pomogla, morat ćemo razmisliti o drugim opcijama.
Možda ćemo radi prevencije dalje posegnuti za drugim biljkama i to bi bilo pohvalno. Kao što voda teče s visova planina prema šumama, spustit ćemo se s krševitih visova u plodne planinske bukove šume po biljku zlatnicu. Neki kažu kako je prirodna medicina lijepa jer poštuje prirodni tijek stvari, zar ne? Ali, o tome ćemo drugi put. Zapamtite, nisu planine za svakoga. Ako im niste vični, možete nastradati. Medvjetka je biljka za koju uvijek pitajte one koji su iskusni s biljkama – koliku dozu, koliko dugo i kako.
Autor: dr. sc. Stribor Marković, fitoaromaterapeut
Cistitis (upala mokraćnog mjehura) – kako ga spriječiti i kako ga liječiti
