Prije mjesec dana dobila sam poziv od UNICEF-a Hrvatska za utrku Mliječna staza. Ana iz UNICEF-a objasnila mi je da je značenje te humanitarne utrke prikupljanje sredstava za osnivanje prve banku humanog mlijeka te kako bi voljeli da i ja budem jedna od ambasadorica.
UNICEF je u suradnji s Ministarstvom zdravstva i Hrvatskom udrugom grupa za potporu dojenju pokrenuo vrijedan projekt osnivanja prve hrvatske banke humanog mlijeka kako bi se prijevremeno rođenoj djeci pružila najbolja skrb.
Nakon srdačnog i prijateljskog razgovora, sjetila sam se zašto sam odmah i bez razmišljanja prihvatila poziv za ovaj humanitarni događaj .
Maksin sam rodila 29. 9. 1988. u rodilištu u Kopru u maloj bolnici u centru starog grada. Rodilište je bilo jako skromno opremljeno no doktori i osoblje disali su kao jedan, a ja sam se, kao dvadesetčetverogodišnjakinja na prvom porodu, osjećala sigurno među njima. Nakon samo dva sata od poroda donijeli su mi Maksin u sobu na dojenje, malo čupavo stvorenje širom otvorenih tamnih očiju. Točno je znala što joj je činiti, zadovoljno se napapala kao da to već mjesecima radi. Kao mlada mama bila sam toliko uzbuđena i ponosna, ljubav je vibrirala mojim tijelom jer je moje mlijeko hranilo moje dijete.
U sobi nisam bila sama, bilo nas je osam, četiri s jedne strane zida i četiri s druge, gledale smo jedna drugu i strepile svake minute nad našim bebama.
Dvije mame nisu uspijevale nahraniti svoju djecu. Jedna je beba bila jako mršava, s narančastom kosom i bijelim tenom, dečkić koji je izgledao poput čovječje ribice. Kad bi ga donijeli na dojenje pokušavao je uhvatiti bradavicu. No njegova se jadna majka udebljala preko 30 kg i nije bilo moguće izvući bradavicu da dijete siše. Strašno mi je bilo gledati tu borbu bebe koja mršava i gladna pokušava jesti. Njegovo plakanje je bilo poput alarma za hitnu evakuaciju, a majka očajna, spuštene glave od srama i brige. Jedino što je mogla čuti je bilo “potrudi se dijete je gladno” ili “mogla si manje jesti”…
Ja sam drugi dan nakon par dojenja pitala sestru da li bih mogla nahraniti “čovječju ribicu” jer imam viška mlijeka, a moja beba je sita. Donijeli su mi jadno malo gladno stvorenje na grudi, kad je osjetio mlijeko toliko je bio gladan da mu je od halapljivosti mlijeko izlazilo kroz nosić. Nikad, nikad neću zaboraviti pogled majke tog dječačića, patnju, zahvalnost i suze koje su se kotrljale jedna za drugom, malena borica oko usana koja je najavljivala nadu da će njeno čedo napokon pojesti ono što treba, majčino mlijeko.
Hranila sam još jednu bebu, i ta četiri dana moja Maksin i još dvoje malenih imali su obrok koji je jedina prava hrana za tek rođenu djecu. Uspomena na te dane je neizbrisiva, ostala je poput drugoga srca u meni, jer samo majka zna koliko je brige i ljubavi u svakoj sekundi kada mala zvijezda dođe na ovaj svijet.