Nema liječnika koji se nije susreo s nezadovoljnim bolesnikom, upornim u pronalaženju razloga i uzroka svojih kroničnih tegoba, unatoč urednim medicinskim nalazima. U tom se slučaju najvjerojatnije radi o postojanju poremećaja zvanog hipohondrijski poremećaj. On, prema podacima, u općoj medicinskoj populaciji iznosi od 3 do 14%.
Strah od teške bolesti
Poremećaj spada u skupinu somatizacijskih poremećaja i definiran je stalnim umišljanjem bolesnika da boluje od jedne ili više, najčešće teških tjelesnih bolesti. Obilježen je i strahom od dobivanja neke teške bolesti. A uvjerenost pacijenta u to niti jedna dijagnostička medicinska obrada, ma kako detaljna bila, ne može poništiti. Pacijenti su nezadovoljni i uporno traže nove pretrage, a njihove tegobe niti jedan tretman, nikakva vrsta liječenja ne može ublažiti niti ukloniti. Oni, naime, sve normalne i fiziološke tjelesne senzacije tumače kao patološke, uz izraženu pojavu straha od bolesti. Tako su, ako im srce ubrzano lupa ili preskače, uvjereni da imaju infarkt. Ako kašlju ili imaju nelagodu u prsima uvjereni su da imaju rak pluća. Kod mučnine ili nelagode u abdomenu sigurni su da imaju čir ili karcinom želuca. Dijagnoza poremećaja “hipohondričan” potvrđuje se kada simptomi i strahovi traju duže od 6 mjeseci. Simptomi takvih pacijenata nepovoljno utječu na njihovo radno i socijalno funkcioniranje.
Poremećaj nastaje i radi potrebe za „frustriranjem i kažnjavanjem okoline, uz istovremeno traženje i odbijanje pomoći“.
Etiologija poremećaja je, prema psihoanalitičkim teorijama, obilježena kao primarna „transformacija seksualnih nagona i obrana od osjećaja nezadovoljstva i krivnje zbog neuspjeha“. Vezan je uz „primarnu agresiju zbog odbačenosti i uskraćenosti u djetinjstvu“. Nastaje i radi potrebe za „frustriranjem i kažnjavanjem okoline, uz istovremeno traženje i odbijanje pomoći“.
Kognitivno-bihevioralne teorije objašnjavaju poremećaj kao pojačano opažanje fizioloških tjelesnih funkcija ili selektivno opažanje samo nelagodnih i bolnih podražaja, koji se onda pogrešno tumače kao bolest. Kao podloga za nastanak poremećaja spominje se i imitacija obiteljskih obrazaca ponašanja, uz dobivanje sekundarne dobiti sa statusom bolesnika. Sociodinamičke teorije objašnjavaju hipohondriju kao „traženje društveno priznate uloge i statusa bolesnika u slučaju kada se pacijent nađe u nepovoljnoj životnoj situaciji ili problemu“, uz oslobađanje od odgovornosti i obaveza na društveno prihvatljiv način.
Liječenje
Liječenje poremećaja vrlo je dugotrajno i složeno i zahtjeva strpljivost i vještinu. Najvažnije je uspostaviti dobar i povjerljiv odnos između liječnika i bolesnika. Dobivanjem povjerenja bolesnika liječnik gradi bazu na kojoj bolesnik postupno stječe povjerenje sam u sebe. Proces terapijskog razuvjeravanja je složen i sastoji se od pružanja primjerenih informacija o naravi njegovih simptoma. Od psihofarmakoterapije, upotreba selektivnih inhibitora povratne pohrane serotonina (fluoksetin) pokazala je da dovodi do redukcije simptoma. Primjena benzodiazepina (diazepam, oksazepam…) indicirana je samo kao kratkotrajna i pomoćna terapija.
Autor: Hrvoje Jurlina dr.med.
