Vesela, brbljava, topla, puna pozitive i neumorne energije, vrckava i vragolasta privatno. Naša Tajči.
Profesionalna, pametna, britka, uporna, snalažljiva, vjerodostojna i pronicljiva profesionalno. Tatjana Krajač.
Shrvana tugom, ovih mi se dana neizvjesnosti, a potom i boli, pred oči stalno i uporno vraća slika Tajči kako na novinarskom zadatku cijepa drva. Da, prava drva pravom sjekirom. Obavljajući intervju s ministrom Bošnjakovićem u sklopu intervjua s poznatim političarima u njihovom privatnom okruženju, s Bošnjakovićem je cijepala drva. Bez pardona, bez zadrške, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Jednako kao kad je s ministricom Žalac plesala slavonsko kolo. Ili boksala sa saborskom zastupnicom Sabinom Glasovac.
Posebna, drugačija, naša…
I zato je bila posebna. I drugačija. I nekako naša. Ne samo nas koji smo je poznavali, već naša naša. Svih koji su je gledali na malim ekranima, koji su voljeli njene priloge, reportaže, javljanja uživo i intervjue. Prikovala bi vas za stolac i ne biste se pomaknuli sve dok ona nije završila i rekla što je namjeravala. I nije podilazila, nije bila snishodljiva. Pitala je, kopala, čeprkala i tražila baš ono što bismo u tom trenutku jedino željeli znati. Nije se predavala, niti posustajala. Zbog toga su je cijenili i sugovornici. Bez agresije, bez napada i grubosti dobila bi ono što je htjela čuti. A gađala je pitanjima precizno, nenamješteno, nedogovoreno.
Razgovarala je s gotovo svim vodećim političarima u zemlji, u nekoliko saziva Vlade i Sabora. I prema svima se odnosila jednako, svjesna da je njena dužnost postavljati pitanja i biti odgovorna prema gledateljima. Cijenila je sugovornike, ali prije svega cijenila je svoju profesiju i svoj zadatak. I svaki je obavljala predano, dajući sve od sebe, kao da je zadnji…
Vesela, razdragana, radoznala…
