Ljubav, ta divna i okrutna kemija

Biti sretno zaljubljen divan je osjećaj, jedan od najljepših koje je čovjeku omogućila evolucija. Ljubav je evolucijski mehanizam koji su geni tijekom milenija razvili radi produženja vrste i stvaranja malih kompaktnih ljudskih zajednica čija je svrha olakšavanje ljudskog opstanka. Te zajednice poznajemo pod nazivom obitelj.

Mnogo je vrsta ljubavi, a svima je zajednička želja za trajnim kontaktom s predmetom ljubavi. U ljubavi ima i egoizma i altruizma i teško je reći što od toga preteže. Možda ipak egoizam. Čak se i činovi najveće požrtvovnosti u korist drugoga mogu protumačiti egoističkim porivom. “Ako te ne mogu imati uza sebe, ni moj život nema smisla, pa ću radije umrijeti spašavajući te”.

Emocija ljubavi skup je električnih i kemijskih procesa koji se odvijaju u organizmu pojedinca, a voljena osoba je ona koja je tom pojedincu izazvala te procese, zvane osjećajima.

Ljubav po narudžbi

Koliko je puta nesretni zaljubljenik čuo savjet “što je se ne okaneš, zar ne vidiš da te ne voli” ili koliko su puta nekome rekli “zašto se u nekoga ne zaljubiš umjesto da samo kukaš što si sama”. Ne bi li bilo divno moći se zaljubiti po volji, kad god se osjetimo osamljenima? I to ne u bilo koga nego u osobu koja nas najviše voli i koja bi nam objektivno mogla pružiti najviše? I odljubiti se, po volji, čim nam druga strana počne praviti probleme?

Odgovor je jednostavan. Evolucija se odvija kroz selekciju, a selekcija kroz borbu. Za ostvarivanje glavnog cilja evolucije – produženja vrste – nije bitno da baš svaki pojedinac sebi nađe par, a kamoli da u ljubavi bude sretan. Dovoljno je da se to dogodi većini pojedinaca. A oni koji ostanu ljubavno prikraćeni moraju se sami snaći. Evolucija se ne bavi manjinama i iznimkama.

Da bi prenio svoj genetski kod na iduće pokoljenje, svaki gen mora “dokazati” da je dovoljno dobar. To se događa kroz borbu za seksualnog partnera. Ljubavna privlačnost najvašniji je adut u toj borbi, a taj je adut biokemijskog karaktera. Naime, sposobnost jedinke da privuče i “osvoji” drugu jedinku sastoji se ponajviše od moći da u drugoj jedinki izazove izvjesne biološke procese, koji će izazvati želju za bliskošću. Emocija ljubavi skup je električnih i kemijskih procesa koji se odvijaju u organizmu pojedinca, a voljena osoba je ona koja je tom pojedincu izazvala dotične procese, zvane osjećajima. Sva ona stanja svojstvena pojedinoj fazi ljubavi, nemir, strah, želja, borbenost itd., imaju svoju biološku podlogu.

Proces zaljubljivanja spolno zrele osobe teče, u većini slučajeva, predvidljivim tijekom i s minimalnim utjecajem voljne komponente. Jedna osoba osjeti privlačnost prema drugoj onda kad joj ona izazove osjećaj ugode, bilo vizualnim podražajem (prije svega fizionomijom), bilo nazalnim, što znači djelovanjem feromona. Te molekule, koje luče ljudska i životinjska tijela, proizlaze iz spolnih hormona. Oni služe za razmjenu informacija o međusobnoj seksualnoj kompatibilnosti jedinki. Kad nečiji feromoni, nakon što su kroz olfaktorni sustav prodrli do mozga, izazovu osjećaj privlačnosti, doživljavamo spoznaju da nam se druga osoba sviđa u spolnom smislu.

Kad nam se netko svidi, mreža neurona između čeonog režnja i moždanog debla počinje proizvoditi hormone ugode. Njihova je aktivnost to jača što nam je predmet sviđanja bliže. Jedan od bitnih hormona koji čine da nam se netko sviđa zove se feniletilamin (kratica PEA). On, među ostalim, smanjuje apetit i potrebu za snom. Ubrzo nakon nastanka privlačnosti otkrivamo da nam prisustvo dotične osobe ili neki znak da se i mi njoj sviđamo pojačava osjećaj ugode, a da nam njezina odsutnost uzrokuje osjećaj duševne boli.

Ljubavna ovisnost

Ako se osoba koju volimo udalji od nas, ili nas odbija, uskraćuje nam izvor ugodnih podražaja. To se manifestira nemirom, tjeskobom, potištenošću i drugim neugodnim doživljajima svojstvenim apstinencijskoj krizi kakvu osjeća pušač kad ostane bez nikotina ili narkoman bez opijata.

U muškaraca se potom uzburka testosteron, koji jače podražuje mozak i druge organe, stvarajući želju za tjelesnim dodirom. Uz testosteron se budi i hormon stresa adrenalin. Oba nas čine spremnima na borbu da bismo ustrajali u udvaranju i odagnali eventualne suparnike koji također pretendiraju na istu osobu. S feniletilaminom, taj nam hormonalni koktel smanjuje potrebu za hranom i spavanjem. Jer, za ljubavnog osvajanja nije svrhovito gubiti vrijeme na manje bitno. U organizmu zaljubljene žene događa se srodna biokemijska reakcija. S tim da kod nje jače radi ženski spolni hormon estrogen, iako i u žena testosteron igra izvjesnu ulogu u spolnom životu.

 

U tipičnoj ljubavnoj vezi, ako je sviđanje obostrano, nakon nekoliko susreta doći će do spolnog čina, pri kojemu tijela luče višestruko povećane količine oksitocina. Taj višenamjenski hormon, među ostalim, sudjeluje u spolnom zadovoljstvu i dodatno povezuje partnere tako što im programira mozgove da se i prilikom kasnijih susreta sjećaju užitka koji su doživjeli jedno s drugim.

Dok je koktel feniletilamina i spolnih hormona svojstven prvoj ljubavnoj fazi, oksitocin, zvan i ljubavnim “hormonalnim ljepilom”, prevladava u organizmima sretno zaljubljenih parova u fazi konsolidacije. U poodmakloj fazi veze kod muškaraca opada razina testosterona jer u pravilu više nije nužna borba za osvajanje partnera i za ostvarivanje ekskluziviteta ljubavnog odnosa.

Nisu sve ljubavi sretne jer međusobno izazivanje hormonskih reakcija nije uvijek simetrično. Često jedna osoba ne uzvraća naklonost drugoj. Ili jednom od partnera ljubav “ispari” prije negoli onom drugom. Postoje i ljudi koji se rijetko ili čak nikad ne zaljube. Takvi, na žalost, dobivaju tuđe zajedljive komentare kao da su za nešto krivi, kao da su se sami odlučili za stil života bez ljubavi.

Sposobnost doživljavanja ljubavi ovisi o funkcioniranju živčanog sustava. Ono je u najvećoj mjeri uvjetovano genima. Nečiji je organizam od začeća programiran tako da luči manje “ljubavnih hormona”. Netko, pak, ima manjak testosterona, pa je manje dopadljiv suprotnom spolu, a ujedno i manje borben i prodoran. Netko je možda i rođen s normalnim genetskim mehaniznom za ljubav. No, može postati nesposoban za ljubav ako mu jak stres poremeti tjelesnu fiziologiju i pritom “usmrti” živčane stanice u moždanim centrima za ljubav.

Najbolje što možemo učiniti ako nam netko “beznadno” odbija uzvratiti ljubav jest da prilagodimo tome svoje ponašanje i da se udaljimo od te osobe kako bismo se sklonili od izvora boli. A možemo se poslužiti i većim količinama čokolade. Ona potiče lučenje feniletilamina, pa diže raspoloženje i pruža osjećaj sretne zaljubljenosti, čak i kada nikoga nema u blizini.

*