Zaljubljenost je stanje “pomračene” svijesti, emotivnog i hormonalnog ludila, pa je zbog toga psiholozi nazivaju “nezrela ljubav”. Zaljubljenost je vrsta infantilnosti, ona poručuje “ne mogu bez tebe”. No, samo je kratkotrajan osjećaj koji brzo donosi otriježnjenje, često i razočaranje. Još jedna posljedica zaljubljenosti kao emotivne nezrelosti je i pogrešna predstava kako smo “nesretni u ljubavi”. A to nas potpuno može onesposobiti da se emotivno ostvarimo.
Zaljubljivanje i ljubav u kasnijim godinama
Iako smo u mlađim godinama skloniji idealizirati osobu koju volimo, to se vrlo lako može dogoditi i u srednjim godinama, pa čak i u trećem dobu. Psiholozi tvrde da se najčešće zaljubljuju osobe kojima je to promicalo u mladosti. Odnosno, osob koje su iz nekih razloga (preran ulazak u brak, pogrešni stavovi i uvjerenja, strog odgoj i zabrane pokazivanja emocija …) propustile euforiju zaljubljivanja. Tada se događa da su iracionalne predstave o osobi koju su upoznali puno jače. Sve izgleda puno ljepše nego što jest i život dobiva potpuno novi smisao.
Te zablude, iako su jače, kraće traju, tvrde znanstvenici. Naime, osobe u zrelim godinama, koje razviju fantaziju i iracionalnu sliku o osobi koja se pojavila u njihovom životu, znatno će brže doći do “otriježnjenja”. A to se događa zbog zrelosti i iskustva koje su tijekom godina stekle.
Projekcija savršene žene ili muškarca oličena u osobi u koju smo zaljubljeni s aspekta psihologije nije okrenuta ka drugoj osobi, već prema vlastitim željama, strahovima, kompleksima. To je na neki način opsjednutost ega zaljubljene osobe onim što ona za sebe emotivno želi. Zbog toga je zaljubljenost kao relacija prema drugoj osobi samo privid. Ljubav potpuno suprotan odnos – totalno usmjeren prema drugoj osobi. Neki psiholozi tvrde kako osoba koja dostigne punu psihičku zrelost gubi sposobnost zaljubljivanja, ali je itekako sposobna voljeti.
Psihijatar Donatella Maraciti, autorica knjige “La natura dell’amore” tvrdi da se prilikom zaljubljivanja aktiviraju određene zone međumozga koje pokreću amigdalu koja spaja neurone. A to dovodi do potpune “biokemijske oluje” u tijelu.
Djeluju i određene moždane zone povezane s trbuhom, zbog čega osjećamo “leptiriće”. Iz tog stanja do prave ljubavi dolazi se postupno, hormonima, uglavnom pomoću oksitocina, a nervoza, leptirići, manjak apetita i sna, počinju se transformiraju u ugodne osjećaje. A to se ne može dogoditi prije 20. godine života, tvrdi liječnica, stoga što ljudski mozak neurološki nije spreman za taj “prijelaz”.
Osnovna razlika između zaljubljenosti i ljubavi tiče se odnosa prema realnosti. U umu zaljubljenog čovjeka taj odnos potpuno je zamagljen, dok ga ljubav potpuno bistri.
U ljubavi je ego miran – osoba bira voljeti
Da bismo voljeli moramo proniknuti u suštinu neke osobe. Ako je i pored svih nedostataka i mana koje posjeduje i dalje volimo, to je ono “pravo”. U ljubavi je ego potpuno “miran”. Osoba zna što želi i voli, donosi odluke trezveno i racionalno, bira voljeti.
Kada smo zaljubljeni mislimo da bez tog nekog ne možemo živjeti, dok je zrela ljubav potpuno svjesna da možemo i znamo sami, ali da taj netko obogaćuje naš život, puno znači i vrijedan je povjerenja.
Ljubav u zrelijim godinama ne donosi konstantno jake osjećaje, već samo povremeno. Mladalačke ljubavi, s druge strane, najčešće su burne, konfliktne, protkane intenzivnim reakcijama, osjećajima, strašću… Zrela ljubav dolazi tek s kompletnim razvojem ličnosti, a statistike pokazuju da se, iako postoje iznimke, najviše zaljubljivanja dogodi do 40. godine.
U razdoblju adolescencije, kada se prvi put susrećemo s krizom identiteta, preispitujemo svoje uloge i granice, ljubav dolazi kao pomoć da dođemo do vlastitog “ja” i usvojimo spolni identitet, odnosno konačno prihvatimo ulogu žene, odnosno muškarca. Emotivne veze tijekom mladosti služe i tome da bismo otkrili realnost i svoje želje. Svaki ciklus zaljubljivanja i razočaranja je nova lekcija o realnosti života i skidanje “ružičastih naočala”. Moramo se zaljubljivati, proći kroz sve to i početi voljeti.
Neki stručnjaci tvrde kako najljepše volimo od četrdesetih, pa nadalje. Tada smo već prerasli komplekse iz mladosti, prestali se dokazivati sebi i drugima, izgradili svoj svijet i mir i partner dolazi kao kruna osobnog uspjeha. Žene, doduše, malo kompliciranije vole, tvrde psiholozi. To ima veze s osobnošću, konstitucijom mozga i jače izraženim emotivnim reakcijama. Ali, generalno, ljubav nakon četrdesete donosi najviše užitka i tada nas najviše ispunjava.
Preduvjet uspjeha veze – ljubav prema sebi
Osim toga što smo već formirani kao osoba, smireniji i racionalniji, još uvijek smo mladi i spremni i dati i prihvatiti ljubav. Pomirili smo se s vlastitim tijelom, postali svjesni onoga što volimo i želimo. Možda smo se do tada rastali od partnera koji nam nisu odgovarali i doživjeli dragocjena iskustva. Sve to daje uvjete da se u ljubavi najviše uživa, da ona ne bude teret, već motivacija. Također, stručnjaci tvrde da najljepše vole ljudi koji vole sebe, pa bi se moglo zaključiti da je preduvjet za ljubav prema drugome – ljubav prema sebi.
Emocije zrelog doba
Stariji parovi sretniji su u ljubavi, tvrde kanadski znanstvenici. Ispitivali su parove starije od 65 godina i došli do zaključka da su znatno zadovoljniji svojim vezama u odnosu na mlađe ljude. U tim godinama jako je mala vjerojatnost da su ljudi u neodgovarajućim vezama, prošlo je vrijeme rastanaka i razvoda, a opstale su samo veze i brakovi u kojima postoji ljubav. Partneri su dosta zajedno, jer su uglavnom u mirovini pa imaju vremena jedno za drugo, dijele aktivnosti i žive “drugu mladost”. Ipak, ima i onih kojima tek treće doba donese otrežnjenje, jer su problemi u ljubavnim odnosima godinama bili potiskivani iz različitih razloga (zbog djece, loše financijske situacije, većih obiteljskih problema …). Zbog toga su zabilježeni razvodi čak i u osamdesetima.
Prva za sva vremena
Netko s osmijehom i ugodnim osjećajima, netko s “kiselim” izrazom na licu… Ali ne postoji osoba na svijetu koja se ne sjeća svoje prve ljubavi. Znate li zašto? U momentu kada se prvi put zaljubimo, u mozgu se, također prvi put, aktiviraju veze između određenih neurona. To izaziva euforične osjećaje, strast, energiju, uzbuđenje, ali i strah i tjeskobu.
“Emocionalni koktel”, koji zovemo prva ljubav, toliko je jak da je jednostavno nemoguće zaboraviti ga. Prilikom svakog sljedećeg zaljubljivanja. u mozgu se događa isto. Neki stručnjaci tvrde da se, što smo stariji – jače zaljubljujemo jer je mozak kompleksniji. Ali, zanimljivo je da se osjećaji koje budi prva ljubav nikada više ne ponavljaju… I to bez obzira koliko suludo, jako, strasno se zaljubimo. Zbog toga iskustvo prve ljubavi ostaje duboko urezano u nama, za sva vremena.
No, ljubav u zrelim godinama može biti i jaka i protkana strašću, nalik na onu koju smo doživljavali kao osamnaestogodišnjaci, ali i potpuno nezrela ako je takva osoba koja je osjeća. Pojam zrelosti nije vezan za godine, već za psihološke procese koji se odvijaju (emocionalna zrelost, samopouzdanje, neovisnost …). Upravo zbog toga zrela ljubav ne zna za “igre”. Naprotiv, vrlo je transparentna. Ona se ne može dogoditi ukoliko svaki od partnera nije individua za sebe. Svatko mora imati svoje želje, interese, stavove, mora donijeti svjesnu odluku da voli i s nekim dijeli život.
Tjelesna privlačnost jako je važna, ključni je sastojak zrele ljubavi. No, važno je napomenuti kako takva tjelesna zrelost dolazi tek s psihološkom zrelošću. Zrela ljubav nikada nije ovisnička i nikada neće reći “ne mogu živjeti bez tebe”.
Od četvrtog desetljeća i u onima koja dolaze, napuštamo iluzije kako nekoga možemo promijeniti i spasiti. Svjesni smo mana koje partner ima i spremni smo ih tolerirati. Uostalom, kao i partner one naše…