Hipohondrija ili hipohondrijaza psihički je poremećaj koji izaziva bezgraničnu brigu za zdravlje i uvjerenje da osoba boluje od bolesti koju nema. Riječ je o velikom strahu od obolijevanja te o pogrešnom očitavanju znakova i osjeta kao da su simptomi jedne ili više tjelesnih bolesti. Iznimno, osoba doista može imati bolest od koje strahuje, pri čemu se retroaktivno može zaključiti da nije hipohondrična, nego da ima dobru intuiciju.
Tko ima hipohondriju, sklon je pesimističnom tumačenju trivijalnih tjelesnih pojava kakve drugi ne opažaju ni na sebi ni na drugima.
Hipohondrija je poznata odavno, a opisao ju je i otac moderne medicine, grčki liječnik Hipokrat. Sam izraz potječe od grčke riječi hipohondros, koja označava mjesto ispod rebara gdje se tobože nalazi žlijezda za koju se mislilo da izaziva umišljanje bolesti.
Tko ima hipohondriju, sklon je pesimističnom tumačenju trivijalnih tjelesnih pojava kakve drugi ne opažaju ni na sebi ni na drugima. To mogu biti blaga bol, svrbež ili nelagoda u nekom dijelu organizma, madež, mrljica ili druga izraslina na koži, potkožno zadebljanje, mučnina, vrtoglavica, iscrpljenost i drugo. Razumljivo je da svi s vremena na vrijeme opažamo nešto od navedenoga, no neki od nas preko tih pojava prelaze, a drugima one sugeriraju bolest.
Uvjerenje da se u tijelu razvija bolest izaziva kronično opterećenje jer tjera pojedinca da stalno promatra i opipava organ koji smatra oboljelim. Hipohondrična se osoba podvrgava temeljitoj analizi tijela i temeljnih fizioloških funkcija. Primjerice, opipavat će si grudi, testise i limfne čvorove, mjeriti temperaturu, osluškivati disanje i otkucaje srca, proučavati kako odzvanja kašalj, promatrat će pozadinu tijela uz pomoć dvaju ogledala… Tipična je i iznadprosječna briga za prehranu i kvalitetu namirnica.
Mnogi hipohondri sposobni su vrlo detaljno i precizno opisati svoje simptome i obrazložiti zašto vjeruje da oni pripadaju određenoj bolesti. Kad im liječnik i kaže da su strahovi neopravdani, samo će se nakratko umiriti, a kad učinak hrabrenja popusti, strahovi će im se vratiti.
Neprijateljski stav okoline prema hipohondrima
Osim što izaziva bolne emocije i raspoloženja, hipohondrija može natjerati čovjeka da odustane od posla, hobija i društvenog života da bi se brinuo o zdravlju i liječio svoju zamišljenu bolest.
Jedna od tegoba s kojom se suočavaju hipohondri je neprijateljski stav okoline, koja se nerijetko okomljuje na njih nazivajući ih pogrdnim imenima ili ih izbjegava, jer joj idu na živce. Mnogi hipohondri osuđeni su na etikete poput “nezrelog”, “djetinjastog”, “gnjavatora”, iako je riječ o osobi koja istinski pati. Umjesto toga, mnogo je humanije hipohondru pružiti potporu i ohrabrenje, ponuditi mu alternativno i optimistično tumačenje njegovih simptoma i uvjeriti ga da se netko brine o njegovu stanju.
“Sve što osobi ublažava anksioznost ili depresiju ublažit će joj i strah od bolesti, pa onda i sklonost tumačenju banalnih pojava na tijelu kao bolesti. Izrazi pažnje, ljubavi ili prijateljstva mogu podići raspoloženje, a samim time i imunitet i otpornost na stres. Jednostavno, tko je sretniji i zadovoljniji, manje je sklon vidjeti samog sebe bolesnim”, tvrdi austrijski psihijatar Anton Ivanschitz.
Hipohondrija – simptom anksioznosti ili depresije
Pogrešno je hipohondriju smatrati životnim stavom koji osoba dobrovoljno zauzima. Budući da umišljanje bolesti nanosi patnju, svatko bi brzo zauzeo neki drugi, ugodniji stav, primjerice stav o visokom imunitetu i zaštićenosti od bolesti (iako ni druga, previše optimistična krajnost nije dobrodošla).
Hipohondrija je zapravo sastavni dio šireg poremećaja raspoloženja, dakle simptom anksioznosti ili depresije, a nastaje kad je “probijena” naša prirodna obrana od stresa.
Da bismo lakše pojmili kako funkcionira otpornost na stres, možemo je usporediti s imunitetom na uzročnike bolesti. Tko je cijepljen na tuberkulozu, ili ima prirodno jak imunitet, organizam će mu nadvladati uzročnika i neće doći do razvoja bolesti.
Razumijete li se u računala, poslužit će vam i usporedba s antivirusnom zaštitom. Što je zaštita jača, to će manje virusa prodrijeti u računalo, ili će ih odgovarajući programi moći uništiti.
Većina je ljudi opremljena dovoljno visokom zaštitom od stresa da se može nositi sa životnim izazovima, u koje spadaju i bolesti i ozljede. Na jednom ekstremu spektra nalaze se osobe izrazito visoke otpornosti, kojima je običan život monoton i dosadan jer im pruža nedovoljno izazova. Na drugom ekstremu su ranjivi pojedinci čiji je antistresni mehanizam slab te ih izlaže brojnim smetnjama.
“Što je osoba osjetljivija, to je vjerojatnije da će joj neki podražaj, primjerice bol, kašalj ili mrljica, izazvati smetnju u vidu straha od bolesti”, poručuje dr. Ivanschitz. U slučaju hipohondrije, ta će smetnja poprimiti oblik straha od bolesti. Kod drugih ranjivih ljudi, slaba zaštita može “propustiti” neki drugi stresni podražaj, pa će netko strahovati od nasilja, siromaštva, samoće, gubitka dragih osoba ili nečega drugog, a ovisno o okolnostima kojima je izložen i o njegovoj Ahilovoj peti.
Liječenje hipohondrije
Po mnogim elementima, hipohondriju se može svrstati u anksiozni poremećaj obuzeto-prisilnog (opsesivno kompulzivnog) tipa kod kojeg su opsesije i prisilne radnje usmjerene na brigu o zdravlju i zaštitu zdravlja.
Dijagnoza hipohondrije postavlja se ako osoba barem šest mjeseci živi u uvjerenju da pati od najmanje dvije bolesti koje uistinu nema. Hipohondri žele i službenu potvrdu svojih mračnih slutnji, kao i terapiju protiv bolesti koju vjeruju da imaju. Tako pregledima opterećuju kapacitete sustava zdravstvene zaštite, uključujući i prijem hitnih slučajeva.
Liječnik je obvezan provjeriti je li pacijent doista bolestan, jer bi bilo ironično da stručnjak previdi stvarnu bolest samo zbog toga što je pacijent inače sklon umišljanju bolesti. Ako su nalazi “čisti”, pacijenta se upućuje na psihološki ili psihijatrijski tretman, koji obuhvaća nekoliko mogućnosti.
Sredstva za smirenje
Psihofarmaci su pogodni za žurno ublažavanje tjeskobe i potištenosti. Osobito brzo strah i uznemirenost ublažuju benzodiazepinski lijekovi za smirenje, no zbog mogućnosti razvoja tolerancije (potrebe za povišenjem doze) i ovisnosti (apstinencijske krize nakon propuštene doze) ne preporučuje se dugotrajno kontinuirano uzimanje tih sredstava.
Antidepresivi
Antidepresivi ne uklanjaju duševnu bol ekspresno, nego postupno kroz nekoliko tjedana, a zbog specifičnog mehanizma smiju se uzimati dugoročno. Postoje antidepresivi s dodatnim smirujućim djelovanjem s kojima psihijatri imaju dobrih iskustava.
Psihoterapija
Opravdana je primjena i kognitivno-bihevioralne terapije, koja ima nekoliko učinaka. S jedne strane pomaže pacijentu da uoči neopravdano pesimistične obrasce razmišljanje, a s druge pruža ljudsku potporu i razumijevanje osobi kojoj u svakodnevnom životu to nedostaje.
Samopomoć
Vrlo je važna samopomoć u vidu bavljenja sportom ili svakodnevnog kretanja, jer ohrabruje hipohondra da sagleda svoj organizam u ljepšem svjetlu. Tko je sposoban svakodnevno žustro pješačiti, trčati, voziti bicikl ili vježbati u teretani, stječe povećanu vjeru u zdravlje i imunitet. Uz to, umjereno tjelesno naprezanje fiziološki djeluje protiv tjeskobe i potištenosti.
Pri tjelesnim naporima tijelo luči neke kemijske supstancije, kao što su endorfini, koje imaju sposobnost ublažiti simptome anksioznosti i depresije. Zabilježeno je da u mnogim slučajevima antidepresivi djeluju brže i temeljitije ako se osoba istodobno bavi nekim vidom tjelesne rekreacije.
Kao i kod svakog oblika anksioznog poremećaja, svakodnevno opuštanje autogenim treningom ili jogom pojačava djelovanje bilo koje terapije. Autogeni trening i jednostavnije vježbe joge mogu se naučiti i iz knjiga, a u većim hrvatskim gradovima povremeno se održavaju i tečajevi.
I na kraju, zaboravite na medicinske serije, revije i knjige dokle god niste optimalno otupjeli na sadržaje koji vam izazivaju patnju.
Autor: Ozren Podnar, prof.
