“Zašto nemam samopouzdanja? Ne vjerujem u sebe!“ Vrlo često čujem ovo u radu s osobama koje mi se obraćaju za savjetovanje ili dolaze u grupe. Pitanje je to koje možda izgleda jednostavno i površno. Međutim, ako se zadubimo malo u problematiku ovog pitanja možemo vidjeti da ono može biti itekako duboko.
Nedostatak povjerenja može rezultirati time da oko sebe gradimo debele zidove kako nam više nitko ne bi mogao prići i povrijediti nas.
Povrijeđenost unutarnjeg djeteta
Kako se u zadnje vrijeme uglavnom bavim ranjenim unutarnjim djetetom i pomažem ljudima da iscijele svoje unutarnje biće, vidim kako većina ljudske problematike seže u prve godine života. Za svako je dijete vrlo bitno da tijekom odrastanja ima roditelje (ili osobe koje se o njemu brinu) u koje se može pouzdati i imati povjerenje u njih. Tome pripomaže to da su roditelji predvidljivi i konzistentni. Tada imamo jasnu sliku, roditelji su predvidljivi, okolina je sigurna i mi smo sigurni. Možemo vjerovati ljudima oko sebe i učimo kako je svijet oko nas sigurno mjesto. Još jedna veoma bitna stavka je da sami roditelji imaju vjeru se sebe, da si vjeruju.
Ponekad to nije slučaj. Ponekad su roditelji također u svojim vlastitim procesima, pričama, obiteljskim zapetljanostima… Ne možemo uvijek odrastati u takvim savršenim uvjetima i ponekad se dogodi da izgubimo povjerenje u okolinu i u osobe koje nas okružuju. Ne možemo vjerovati to da je svijet sigurno mjesto za nas i na kraju možemo izgubiti povjerenje sami u sebe. Pratite li najraniji doticaj s okolinom možete primijetiti koliko je unutarnje dijete bitno iscijeliti imamo li neku ranu. To može u velikoj mjeri kontaminirati naš život odrasle osobe i kvalitetu samoga života, uključujući i osjećaj samopouzdanja.
Razmjena i povezivanje
Nedostatak povjerenja može se kasnije razviti tako da oko sebe gradimo debele zidove kako nam više nitko ne bi mogao prići i povrijediti nas. Naravno da je iluzija da nikada nećemo biti povrijeđeni, ostavljeni i izdani. To je mogućnost svakoga odnosa. Ali, isto tako, ukoliko se pod svaku cijenu štitimo toga ostajemo sami unutar svog zida. A čovjek je biće relacije i odnosa. Potreban nam je onaj drugi, potrebna nam je razmjena i povezivanje.
Ukoliko ne možemo ostvariti odnos povjerenja, tada ćemo biti uskraćeni i za intime odnose. Uskraćujemo se za jednu vrijednost života. Druga krajnost je da svima naprosto slijepo vjerujemo, da imamo naivan pogled prema svakome isključujući zdravo i kritičko vjerovanje.
Živjeti u svijetu bez povjerenja veoma je teško. Ova rana unutarnjeg djeteta prožima puno aspekata: nemamo povjerenja u druge, u svijet i u nas same.
Povjerenje je baza. Na tome počiva naše samopouzdanje, samopodrška i sposobnost da se pojavimo sa svim svojim darovima i talentima. Stoga ukoliko nam se čini da nam ovakve kvalitete nedostaju, ne samo zbog samopouzdanja, posegnimo duboko u sebe prema tom unutarnjem djetetu i dozvolimo si neko vrijeme da zaliječimo rane. Dugoročno će ovakav pokret imat dobar utjecaj na nas i one koji nas okružuju!
Autor: Antonio Mrzlić, gestalt psihoterapeut
To nisam ja – to je moja Štitnjača!
