Povezanost bolesti i potisnutih emocija

Svi se uglavnom počinjemo baviti samorazvojem tek nakon što proživimo određena iskustva koja stvore dosta potisnutih negativnih emocija. Neka od njih dogode se u najranijem djetinjstvu, pa čak i u prenatalnom periodu. Stoga imamo dosta emocija koje ne možemo osvijestiti jer nam nije jasan njihov uzrok. Nekada jednostavno ne stignemo osvijestiti sve te emocije. Često ih naučimo potisnuti još dublje misleći da smo se uspjeli očistiti.

To se posebno događa kada posežemo za antidepresivima i sedativima jer je to najmoćniji način blokiranja emocija, odnosno zaboravljanja. Ujedno je to i najbolji put da potisnute traume ponovo ožive kroz bolest. Svaka bolest predstavlja odgovor našeg sveukupnog energetskog tijela, ona je rezultat naših misaonih i emocionalnih investicija.

Štitna žlijezda se puni neizgovorenim riječima koje smo “progutali” na svoju štetu. Općenito, poremećaj štitne žlijezde odnosno grlene čakre predstavlja problem komunikacije i verbalnog izražavanja.

Događaji i reakcije na njih

Naš život je sačinjen od samo 1% događaja. Preostalih 99% predstavlja reakcije na događaje. Mi se ustvari cijeli život bavimo prerađivanjem određenih životnih udaraca i trauma. Objektivno, ono što doživljavamo kao udarce ustvari su životne lekcije i iskušenja koja nas okreću sebi samima, s osnovnom porukom da ne možemo izaći van dok ne prihvatimo sebe iznutra.

U ranom smo djetinjstvu izrazito senzibilni, prijemčljivi i sve što naši roditelji misle i osjećaju naš nesvjesni um preuzima kao program. Baš kao što smo prethodno preuzeli genetsko naslijeđe kao program. Dakle, mi nismo neispisana ploča, već dolazimo na ovaj svijet kao programirana informacija.

U skladu s tim nesvjesnim programima su i naši životni izbori. Zato biramo upravo takve partnere koji će nas povrijediti ili jedemo takvu vrstu hrane koja će nam donijeti štetu. Često imamo slučaj da mala beba ima tumor na mozgu ili neku drugu neizlječivu bolest. Mnogi će se zapitati kako je mala beba mogla misliti ili potisnuti emocije da bi privukla bolest?

Koje emocije dovode do kojih bolesti?

Rak je povezan s podsvjesnom željom za smrću. Nekada se dogodi da u određenoj situaciji reagiramo tako što poželimo umrijeti, poželimo da nas nema. Nismo u stanju svjesno se suočiti s nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju. Takvu misao naš um automatski pohranjuje.

Treba znati da je um izuzetno prijemčljiv i da se za njega misao vrlo lako zalijepi, ali teško odvoji. Zato imamo naviku stalno vrtiti istu misao jer je ne možemo odlijepiti od sebe, iako nam smeta. Bolest uvijek napada onaj dio tijela koji je najslabija karika, odnosno gdje su se akumulirale negativne emocije i naša želja da ih blokiramo, sakrijemo i zaboravimo.

Naš vid slabi zbog toga što neke očigledne stvari ne želimo vidjeti i nesvjesno slabimo i blokiramo svoj vid. Bježimo od stvarnosti i zabijamo glavu u pijesak. Kada iskrivljujemo istinu u situaciji koja nam ne ide na ruku, imamo neku vlastitu viziju i sl. Naš unutrašnji vid će biti zamagljen, a rezultat će biti gubitak vanjskog vida.

Srce strada od blokiranih emocija koje nismo pokazali zbog straha, jetra sakuplja bijes, a želudac neprerađene sadržaje, nešto što nismo uspjeli “sažvakati”, sa čime se nismo pomirli. Kao rezultat toga imamo gastritis ili čir na želucu.

Nakon što se “počastimo” čirom na želucu, dolazimo u situaciju da moramo selektirati ishranu, što zapravo predstavlja potrebu kontrole i selekcije na emocionalnom nivou.

Štitna žlijezda se puni neizgovorenim riječima koje smo “progutali” na svoju štetu. Općenito, poremećaj štitne žlijezde odnosno grlene čakre predstavlja problem komunikacije i verbalnog izražavanja.

Uglavnom, tek kada dobro uništimo svoje tijelo, sjetimo se da se moramo čuvati stresa… Ne smijemo se zamarati… Liječnik nam je zabranio alkohol, cigarete, masnu i tešku hranu, nadajući se da će nam tablete pomoći popraviti oštećene strukture u svom energetskom tijelu. No, lijekovi ne djeluju na programe. Programi su informacije iz potisnutih emocija koje stanicama daju upute kako da se ponašaju.

Potisnute emocije

Što su potisnute emocije? One su poput potonulog broda, poput Titanika. Kada brod potone on nestaje iz našeg vidokruga, ali ipak negdje odlazi. Potonuo je u nevidljive sfere, no i dalje postoji. Pun različitih sadržaja, ljudi, sreće, tuge, ljubavnih priča. Isto tako, kada smo uznemireni, suočeni s neugodnom ili negativnom situacijom, u nastojanju da stvorimo prividni mir, uzet ćemo sedativ i naš Titanik će potonuti u nesvjesno. Osjetiti ćemo olakšanje, ali on će i dalje postojati, iako ćemo nastojati zaboraviti ga.

Zaborav je najgori način rješavanja problema. Kad-tad će se aveti s potonulog broda pojaviti. No, najčešće će predstavljati nevidljive i nejasne prepreke i blokade. Zato ćemo imati osjećaj da nas neka nevidljiva sila koči i sprječava naš napredak, da nam jednostavno ne ide, a ni sami ne znamo zašto i sl.

Uostalom, kada nastojimo zaboraviti neke stvari u životu, naš um će preuzeti zaborav kao mehanizam odbrane. Počet će neselektivno zaboravljati. Tako ćemo početi zaboravljati prijatelje, obaveze, rođendane i postati neodgovorna osoba i na kraju postati potpuno bezlični. Više niko neće moći na nas računati, pa ćemo i sami pasti u zaborav.

Kada beba pliva u majci, ona će pronaći majčin potpoljeni Titanik i prve informacije bit će usklađene s njenim psiho-emocionalnim stanjem. Majka je u jednom trenutku opterećena nekom negativnom situacijom, možda je u svađi s ocem, povrijeđena, bijesna, pomišlja na samoubojstvo, smrt i sl.

Odjednom, dijete “vidi” nešto što ne želi vidjeti i ono nesvjesno blokira svoj vid, ili “čuje” ono što ne želi čuti te blokira svoj sluh. Pohranjuje i blokira određene informacije u mozgu i tamo nastaje oštećenje ili se rađa sa srčanom manom, jer je blokirala majčine emocije i sl. Tako ćemo s potpuno zdravim genetskim programom imati bolesno novorođenče s jakim programom samouništenja.

Nesvjesni programi

Kada je u pitanju bolest, često imamo slučaj da liječnik koji liječi druge osobe dobije infarkt, rak, umre mlad i sl. Nakon toga svi konstatiraju da kakav je to liječnik koji nije znao izliječiti sebe? Ili liječnik koji pije i puši, a savjetuje drugima da to ne čine. Ili policajac koji kažnjava druge zbog prekršaja koje i sam čini.

Sva naša životna opredjeljenja uglavnom potiču iz naših nesvjesnih programa. Tako imamo osobe predodređene za sport, neki su za fizički rad, neki za znanost, medicinu i sl.

Učitelji uglavnom imaju pređeno gradivo, imaju iskustvo ili dodirnu točku s određenom sferom života koju nam nastoje približiti. No, uglavnom je istina da se svatko drži tamo gdje ga boli. Vidljive poroke kao što su ti da liječnik pije i puši još suptilnije nadomještaju nevidljivi unutrašnji, kao što je liječnik koji liječi tuđa srca, a svoje ne.

Lako je uvidjeti tuđe mane. No, one nam uvijek ukazuju na nešto što smo zarobili unutar nas samih i na čemu trebamo raditi. Tako i činjenica da smo liječnik neće nas amnestirati od iste takve bolesti koju nastojimo liječiti kod drugih.

Jednostavno, za sve postoji određena analogija i uzročnost. Nismo li dovoljno svjesni sebe i svoje unutrašnjosti, ako ne upalimo svjetlo da pogledamo prvo sebe, pa tek onda sve ostale, neminovno smo osuđeni na životne drame i konflikte.

Izvor: duhovni-razvoj.blogspot.com