Kriza srednjih godina, srednje dobi, uglavnom implicira drugu polovicu života ili kako je zovemo, drugo poluvrijeme utakmice. U nju ulazimo s jako puno iskustava i doživljaja koji su nas oblikovali kroz život – najčešće s puno razočaranja i ogorčenosti životom. To je sasvim normalno jer sve, pa tako i ljudski život, ima svoj početak, sredinu i svršetak.
Umjesto da započnu živjeti dio onoga što su sebi do sada uskraćivali i afirmiraju neke nove vrijednosti koje im nedostaju, često svjedočim tome da neke osobe imaju problem s radikalizacijom svojih stavova i stilova.
Kako to da s godinama postajemo sve nesigurniji?
Individuacija predstavlja proces integracije vitalnih aspekata naše nesvjesne psihe u naš svjesni život u kojemu nastaje individua, kao nedjeljiva jedinka ili cjelina. Dakle njezin je cilj ne da težimo tome da postanemo savršena ličnost, jer je to nemoguće. Ne. Cilj je da integriramo sve svoje razbijene djeliće u jednu cjelinu, na način da integriramo sve naše vitalne svjesne i nesvjesne osobine ličnosti – kako pozitivne, tako i negativne.
U procesu sazrijevanja svi prolazimo kroz dva razdoblja. U prvoj polovici života to je ekspanzija, odnosno usmjerenost na naš vanjski svijet. U drugoj je polovici introverzija odnosno okrenutost prema sebi i svojoj nutrini.
Radeći s klijentima i pomažući im u njihovom procesu rada na sebi, a što me podsjeća na sasvim normalno razdoblje, odnosno krizu srednjih godina, došla sam do sljedećeg uvida: umjesto da se iznutra osjećamo sve jače, sigurnije i cjelovitije, događa se upravo suprotno – mnogi ljudi srednje dobi izgube te osjećaje.
To objašnjavam time da svi naši nesvjesni sadržaji koliko god ih mi uporno nastojimo potiskivati koristeći se raznim mehanizmima obrane, oni jednostavno izlaze na površinu.
Naša svijest reagira na način da jednostavno razmišlja o svim tim potisnutim sadržajima. Ako za to nije spremna, zapada u vrstu krize i ”brani” se time koliko vrijedi (svojim položajem, titulom ”odvjetnik”, ”liječnik”, ”znanstvenik”, CEO….). A to je zapravo vrlo infantilno. Naime, svako skrivanje iza statusne ili neke druge pozicije, pruža ništa više osim jeftine (i ograničenog trajanja!) zamjene za neke svoje osobine i manjkavosti koji stoje iza nečije osobnosti.
Koja je svrha našeg života?
Kada to osvijestite, korisno je da si u toj srednjoj fazi života dopustite da malo više osluškuje svoj unutarnji glas i razvijate svoju individualnost i autentičnost. Drugim riječima, upravo je baš ta faza srednjih kriznih godina dobar period kada je važno postaviti si neka ključna pitanja. Tko sam ja? Što želim u životu? Koja je moja svrha života?
Tako jednostavno pitanje, a tako problematičan i kompleksan put do odgovora! Odgovor zahtijeva promišljanje, intuiciju i introspekciju kroz susret sa sobom, upoznavanje i prihvaćanje sebe. A za to je ipak potreban malo veći stupanj svijesti i inteligencije. Odnosno, potrebno je zaviriti u mračne tunele svoje podsvijesti.
Mnogi za rješavanje svojih problema koji se manifestiraju “prema van” potraže pomoć. Tako malo po malo počinju dobivati pristup svom podsvjesnom umu u kojem je pohranjeno baš sve što su iskusili, doživjeli, vidjeli, čuli i osjetili od rođenja pa nadalje.
Unutarnji sukobi
Unutarnji sudari i suprotnosti najvidljiviji su tijekom perioda adolescencije, odnosno razdoblja razvijanja ličnosti. U srednjim su godinama te suprotnosti i konflikti još izraženiji i intenzivniji. I tu su prisutne dvije tendencije. Postoje osobe koji kao rade na sebi, a pritom podsvjesno maksimalno pružaju unutarnji otpor promjenama. Zato postaju rigidne, cinične, nefleksibilne, pasivne, ravnodušne i ogorčene.
S druge strane, postoje i osobe koje se znaju afirmirati, ali opet pretjeruju. Idu u drugu krajnost. Primjerice, mijenjaju partnera, razvode se, mijenjaju posao ili drastično mijenjaju svoj izgled i stil odijevanja, izlaze iz prijateljskih i rodbinskih veza, itd.
Umjesto da započnu živjeti dio onoga što su sebi do sada uskraćivali i afirmiraju neke nove vrijednosti koje im nedostaju, često svjedočim tome da neke osobe imaju problem s radikalizacijom svojih stavova i stilova. Takva, zapravo gruba, potreba da se osoba pod svaku cijenu riješi nečega ili nekoga, usmjerava je u suprotnom smjeru. Na taj način unutarnji otpor kroz potiskivanje emocija i dalje ostaje, samo što je promijenio objekt.
To je loše jer ova zabluda često dovodi do toga da osoba ukine i sve ono što je bilo dobro u njezinom životu. Kažemo da je primarni cilj ove faze rada na sebi, osvještavanje i zadržavanje svih onih dobrih vrijednosti koje je neka osoba njegovala, uz priznavanje njihovih suprotnosti.
Dajte si dozvolu i pronađite ono što vam nedostaje
Jung je kao veliki psiholog ljudske duše nazvao taj dio koji nam nedostaje – „potisnuta anima“. Nju bi nekada, tijekom razdoblja sazrijevanja, trebali prepoznati, osvijestiti i afirmirati je. Taj se trenutak češće susreće kod muškaraca koji si ponekad dozvole da zastanu nakon uspješne karijere i započnu neku drugu, u drugoj branši ili na drugačiji način. Također, dozvoljavaju si da osjete i priznaju emocije koje su prije potiskivali i sl.
Žene se pak mogu ohrabriti time da se pokrenu intelektualno, započnu rad na sebi i općenito preuzmu odgovornost za svoj život u punom smislu te riječi. U svakom slučaju, ta potisnuta anima služi nam kao ključ za ulazna vrata u vlastitu podsvijest.
Mogućnost boljeg poznavanja podsvijesti, u kojoj je pohranjeno more informacija i sadržaja, pružit će nam niz novih spoznaja. I ono najvažnije – povratak sebi i vraćanje smisla svojoj psihi ili duši.
Umri da bi se ponovo rodio!
Jung je zastupao uvjerenje da se čovjek mora sprijateljiti sa svojom prolaznošću, odnosno smrću, želi li živjeti život sa smislom. Jedino kada svjesno prihvatimo smjer svoje biološke krivulje, koji svakim danom tone i ide sve niže i niže, naša svjesnost i individualnost dobivaju upravo uzlazni smjer. Kaže da upravo počevši od zrele životne dobi ostaju živi samo oni koji su spremni suočiti se sa svojom prolaznošću i umrijeti.
Upravo je u tom srednjem razdoblju života jako puno panike i strahova. A to najbolje možemo vidjeti kroz različite i često pretjerane trendove pomlađivanja.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga. Samo mislim da je prilično besmisleno ako je naš jedini motiv strah od starenja i strah pred budućnošću, a da pritom nismo pronašli jasan smisao i svrhu svog života.
autorica: msc. Mirella Rašić Paolini, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle
