Kako s djetetom razgovarati o smrti?

“Mama, što se događa nakon što umremo“? Svaki roditelj se prije ili kasnije suoči s ovakvim pitanjem, a vrlo je teško znati kako djetetu dati najbolji odgovor. Trebamo li biti otvoreni u vezi vlastitih uvjerenja – bilo da su ona religiozna, agnostička ili ateistička? I je li dobro da odgovor bude takav da uljepšava stvari?

Rezultati jednog iscrpnog istraživanja, koje je 2014. godine objavila grupa razvojnih psihologa (Peggy J. Miller, Karl S. Rosengren i Isabel T. Gutierrez) mogu vam pomoći da lakše pronađete pravi način da razgovarate s djetetom o fenomenu smrti.

Do 11. godine života većina djece shvaća da će svi ljudi, uključujući i voljene osobe, umrijeti jednoga dana i da se više neće „probuditi“.

Smrt – tema koja fascinira djecu

Smrt je tema koja fascinira većinu djece. To dokazuje, na primjer, situacija kada mališani vide uginulu životinju ili biljku. Njihova promatranja, zapažanja, kao i pitanja koja postavljaju u takvim situacijama, jasno pokazuju zdravu radoznalost dok se trude shvatiti „složenost života“. Pa ipak, za većinu roditelja razgovor s djetetom o fenomenu smrti je tabu tema.

Umjeren strah od smrti je prirodno stanje koje se povremeno javlja kod svakog čovjeka. Stoga je odraslima, koji i sami često izbjegavaju ovu tematiku, naročito teško da o tome razgovaraju sa djecom. Stvar je još delikatnija jer pogrešan pristup ovoj problematici može dovesti do intenziviranja straha od smrti. A to može ugroziti normalno funkcioniranje u svakodnevnom životu.

Zato je važno da roditelji priđu ovom problemu na pravi način, ovisno o konkretnim okolnostima. Prije svega, trebamo biti svjesni činjenice da dječja pitanja vezana za prolaznost života pružaju izvanrednu mogućnost da ohrabrimo dječju radoznalost i istraživački duh i podržimo njihovo učenje o, na primjer, biologiji i životnom ciklusu. S druge strane, postoje određene situacije, kao što je smrt bliske osobe, kada je potrebno pokazati veliku osjetljivost.

Što djeca znaju o smrti?

Većina mališana predškolskog uzrasta ne razumije biološke osnove smrti. Oni vjeruju da je smrt drugačiji oblik života, nešto kao produženo spavanje. U toj dobi, djeca vjeruju da samo stari i bolesni ljudi umiru. Mališani ove starosne dobi također misle da mrtvi ljudi osjećaju glad, da im je potreban zrak i da još uvijek mogu vidjeti, čuti ili sanjati. Da bi steklo zrelo biološko razumijevanje smrti, dijete mora imati prethodno znanje o nekoliko ključnih činjenica vezanih za smrt.

Tipično, u školskom uzrastu, djeca postepeno počinju razumijevati da je smrt univerzalna, neizbježna i nepovratna, da prati pad tjelesnih funkcija i vodi do prestanka svih fizičkih i mentalnih procesa. Do 11. godine većina djece shvaća da će svi ljudi – uključujući i voljene osobe – umrijeti jednoga dana i da se više neće „probuditi“.

Međutim, neka djeca će ranije razumjeti ove činjenice i u tom slučaju najvažniju ulogu ima odgovarajuća konverzacija na relaciji roditelj – dijete. Mališani koji su već imali iskustva sa smrću voljene osobe ili kućnog ljubimca, kao i djeca koja su stekla određena znanja o životnom ciklusu kroz interakciju sa životinjama, bolje će razumjeti koncept života i smrti.

Edukacija roditelja

Drugi preduvjet relativno ranog razumijevanja što je u stvari smrt je bolja roditeljska edukacija, bez obzira na inteligenciju djeteta. Ovo ukazuje na činjenicu da roditelji mogu pomoći svojoj djeci da razumiju pojam smrti na taj način što im omogućavaju odgovarajuća i jasna objašnjenja bioloških činjenica tijekom ranijih godina života.

Religija i kultura također imaju važnu ulogu u oblikovanju dječjih uvjerenja. U tijeku razgovora s odraslima, djeca se često susreću s biološkim činjenicama, ali također i s „natprirodnim“ uvjerenjima o životu poslije smrti i duhovnom svijetu.

U spomenutom istraživanju, psiholozi su otkrili da se, kako djeca postaju starija i shvaćaju biološke činjenice o smrti, kod njih obično razvija „dualni“ stav koji kombinira biološka i natprirodna uvjerenja. Na primjer, desetogodišnjaci mogu prepoznati da se mrtvi ljudi ne mogu pokrenuti ili vidjeti što se događa oko njih zato što su njihova tijela prestala „raditi“, ali u isto vrijeme vjeruju da oni sanjaju.

Iskrenost i osjetljivost

Rezultati ove studije o dječjem razumijevanju smrti pružaju veliki broj implikacija kako najbolje razgovarati s djetetom o ovoj složenoj i vrlo osjetljivoj temi.

Najvažnija stvar je ne bježati od teme. Nemojte ignorirati dječja pitanja ili pokušavati promijeniti temu. Umjesto toga, shvatite dječja pitanja kao priliku da zadovoljite njihovu znatiželju i doprinesete postepenom boljem razumijevanju životnog ciklusa. Također, pažljivo slušajte i analizirajte što djeca pitaju ili kažu o smrti, jer će vam to omogućiti da procijenite njihove osjećaje i razinu razumijevanja i na taj način da date odgovarajuće objašnjenje.

Važno je imati na umu da pojednostavljen odgovor može biti nepotpun i neprimjeren. Previše složeno objašnjenje, pak, može dovesti do konfuzije i eventualne neželjene reakcije djeteta.

Na primjer, detaljne informacije o tome kako je netko umro ili što se događa s mrtvim tijelom, mogu uzrokovati nepotrebnu brigu i strah, naročito kod mlađe djece. Osim toga, za neku djecu ideja da nas preminula osoba nastavlja promatrati može biti uvjerljiva. A za drugu djecu to može biti izvor dodatne konfuzije.

Izbjegavanje dvosmislenosti

Još jedan ključni aspekt je taj da treba biti iskren i izbjegavati dvosmislenost. Na primjer, ako kažemo djetetu da umrli samo „spavaju“ to može dovesti do situacije da dijete povjeruje da se mrtvi ljudi mogu probuditi. A to ih kasnije može dovesti do razočarenja.

Istraživanje je pokazalo da su djeca koja razumiju normalnost, neizbježnost i konačnost smrti uglavnom bolje pripremljena i bit će u stanju bolje shvatiti fenomen smrti kada se ona dogodi u djetetovom neposrednom okruženju. U stvarnosti, djeca s takvim razumijevanjem pokazuju manje straha od smrti.

Iskrenost također znači priznavanje neizvjesnosti i misterije smrti. Važno je da objasnite djetetu kako postoje neka pitanja na koja nitko ne zna točan odgovor. Kao i to da je normalno imati različita vjerovanja. To znači da pored religioznih ili ateističkih vjerovanja treba uvažavati i činjenicu da drugi ljudi mogu imati sasvim drugačija uvjerenja u vezi smrti.

*
Ovaj pristup potiče toleranciju prema vjerovanju drugih ljudi. Podržava dječju prirodno jaku znatiželju da shvate smisao, čudnovatost i misteriju svijeta u kojem živimo. Vrlo je važno da roditelji shvate kako je sasvim prirodno osjećati zabrinutost kada je u pitanju smrt i da je tuga normalna reakcija na gubitak svake vrste, a naročito na gubitak voljene osobe.

Prihvaćanje gubitka

Svatko od nas osjeća duboku tugu kada premine netko koga volimo. Postepeno prihvaćamo gubitak, pobjeđujemo tugu i naš život se nastavlja. Brigu djeteta možete ublažiti tako što ćete mu ponuditi realnu sigurnost u smislu uvjeravanja da će voljene bliske osobe još mnogo, mnogo godina biti uz njega i da će još dugo živjeti.

U okolnostima kada se dijete suočava s gubitkom voljene osobe neophodno je biti vrlo pažljiv i empatičan. Komunikacija u ovakvim situacijama zahtijeva otvorenost i iskrenost.

Ovo je važno iz razloga što djeca najbolje upravljaju, usmjeravaju i prevladavaju anksioznost i strahove onda kada se mogu osloniti na istinita objašnjenja i činjenice. Ukoliko se od djeteta skrivaju istinite informacije, ono će te praznine popunjavati svojom maštom. A njihova bujna mašta može biti pogubnija i od same stvarnosti i od istine.

Zašto tuga traje duže od ostalih osjećaja?

Tuga kao prirodan odgovor na gubitak