Čemu nas uči bolest?

Je li bolest isto što i bespomoćnost? Što je istinski uzrok bolesti? Možemo li i od bolesti imati neku korist ili nešto naučiti? Koliko na tjelesno zdravlje utječemo načinom razmišljanja i osjećajima? Na ta i druga pitanja odgovore možemo dobiti samo ako se zagledamo duboko u svoju nutrinu, naučimo osluškivati i upoznavati vlastito tijelo.

O bolesti i njezinim uzrocima, ali i o tome kako se mogu spriječiti, najčešće razmišljamo tek u trenutku kad se bolest javi. Nastojimo je se što prije riješiti i nastaviti tamo gdje smo stali zaustavljeni tegobama. Upravo tada, a možda i jedino tada, tijelu posvećujemo brigu i pažnju koju neprestano zaslužuje. Dakle, o tome kako živimo, najčešće, nažalost, razmišljamo tek kad nas na to potakne bolest.

U vrijeme kad je većini nas dostupna gotovo svaka informacija o svemu što nas zanima, najmanje znamo o sebi, najmanje vremena imamo za sebe i najmanje pozornosti posvećujemo sebi. Ako uz to veći dio vremena provodimo radeći nešto što nas ne ispunjava zadovoljstvom, postajemo sami sebi najveći neprijatelj. Jer tjelesno zdravlje odraz je mentalnog stanja, odnosno mentalnog zdravlja, čineći zajedno nedjeljivu cjelinu. Upravo je to osnova holizma, biološke teorije koja organizam promatra kao cjelinu i ne tretira bolest zasebno nego kao dio cjeline. A u toj cjelini podjednako su važni tjelesno, mentalno i emocionalno stanje.

Koristeći se holističkim principima i promatrajući vlastito tijelo, njegova stanja, promjene, pa i bolesti, možemo otkriti mnogo o sebi i svojim emocijama te upoznati nevidljiva psihička svojstva. Ali i obrnuto, prepoznavanjem emocija možemo lakše razumjeti i kontrolirati neka tjelesna stanja. Upravo to rade psihoterapeuti – promatranjem vanjštine poniru u emocije i tajne naše psihe, pomažu nam da uspostavimo kontakt s emocijama i tako poboljšamo tjelesno zdravlje.

Utjecaj mentalnog na tjelesno zdravlje

Brojna znanstvena istraživanja imala su za cilj odgovoriti na pitanje koliko emocije i um utječu na tjelesno zdravlje. Prema nekim pokazateljima, čak u 80 posto slučajeva emocije znatno utječu na pojavu bolesti, što također znači da nam mogu pomoći i u očuvanju zdravlja. Primjerice, potvrđeno je da svađa ili žučna rasprava, psihička trauma, depresija i tjeskoba uzrokuju opadanje broja bijelih krvnih stanica, što slabi otpornost organizma na štetne vanjske utjecaje. Na toj i sličnim spoznajama temelji se i holizam – ako tijelo ne funkcionira kako treba, to je jednostavno odraz našega psihičkog stanja.

Dakle, bol možemo tumačiti kao posljedicu, ali i kao koristan znak upozorenja. Kad se pojavi, prisiljava nas da zastanemo i pozornost usmjerimo na sebe i svoje tijelo. Umjesto lijekova koji će smiriti bol (ili istodobno uz njihovu primjenu), korisno je obratiti pozornost i na opće psihofizičko stanje. Jer, liječimo li bol zanemarivši psihu i um, liječimo samo dio uzroka tegoba i propuštamo učiti iz proživljenog iskustva. Bol možemo iskoristiti kao poticaj da poboljšamo svoje psihičko i fizičko stanje.

Čak i uzrok bolesti koji potječe iz naše okoline možemo iskoristiti kao priliku da poradimo na svom tijelu i umu, doprinoseći tako barem djelomično boljoj budućnosti. Sagledana iz ove perspektive, bolest postaje nešto pozitivno što možemo iskoristiti (kapitalizirati) i s čime se možemo nositi, a ne dopustiti da postane izvor frustracije i nemoći. Uz brojne teorije, to nam potvrđuju i primjeri iz stvarnog života.

Ženi četrdesetih godina otkrivene su ciste na jajnicima. Nakon kirurškog odstranjivanja cista javili su se fibromi u predjelu abdomena. Proživljavala je i teške dane zbog suprugove nevjere. Istodobni problemi tjelesnog zdravlja i emocionalne tegobe nisu bili slučajnost, ali smogla je snage da to teško životno razdoblje iskoristi za bolje upoznavanje sebe. Shvatila je koliko je važno da promijeni odnos prema sebi i svemu što je okružuje. To joj je pomoglo da lakše podnese tegobe, ubrza liječenje i izlječenje, i više ne ponavlja pogreške učinjene u prošlosti.

Suprotan primjer je muškarac kojemu je prije nekoliko godina dijagnosticiran karcinom pluća. Liječnik mu je prognozirao da će se s bolešću moći nositi još najviše šest mjeseci. Liječnikova prognoza se ostvarila – njegov um ju je prihvatio kao sugestiju i “programirao” tijelo da popusti. U ovom slučaju bilo bi pogrešno kriviti liječnika koji je stručno i temeljito obavio sve što je bilo u njegovoj moći. Najveći krivci za konačan ishod bili su negativan stav i pristup bolesti.

*

Prihvatimo li ideju da je tijelo mehaničko sredstvo kojim možemo upravljati, da je odraz događanja u našem umu, zadnje što ćemo sami sebi htjeti učiniti je predvidjeti loš ishod bilo koje situacije. U drugom primjeru, umjesto rezigniranog prihvaćanja dijagnoze netko drugi bi rekao: “Istina, dijagnoza je loša kao i prognoza liječnika, ali ja se tome ne želim predati, ne želim prihvatiti tu činjenicu, ne vjerujem da će se to dogoditi. Želim nešto drugo i sve ću poduzeti da tako i bude”.

Kod osoba s takvim stavom obično se dogodi da se tijek bolesti iznenada promijeni i loša prognoza završi kao – promašaj! Iako smo o takvim slučajevima skloni govoriti kao o čudima, svakodnevno je sve više znanstvenih dokaza da čuda ne postoje nego je riječ o procesima u tijelu koji će se jednom u budućnosti moći i objasniti.

Ako prihvatimo ideju da je um primaran i da se izražava kroz fizički dio tijela, puno toga lakše ćemo razumjeti. Lakše ćemo shvatiti i tvrdnju da smo velikim dijelom sami odgovorni za svoje zdravlje. Istina je da određenim stavovima i ponašanjem ne možemo spriječiti neke bolesti i stanja, no istina je i to da određena stanja i tegobe uvelike možemo olakšati shvaćanjem boli i tegoba te korekcijom vlastitog ponašanja.

Određene tegobe s kojima se suočavamo i borimo mogu se odraziti na tjelesnoj i psihičkoj razini. Problem najčešće opažamo tek kad se javi u obliku tjelesne boli, a propustimo rad na psihičkoj razini. Primjerice, kad se podvrgnemo kirurškom zahvatu ili posegnemo za većom količinom lijekova, djelujemo samo na tjelesnoj razini. Međutim, ako tome pridodamo i psihološku samopomoć, nikako ne odbacujemo službenu medicinu i njezine metode liječenja nego im samo pridružujemo i vlastite sposobnosti iscjeljenja. Jer svaki potisnuti problem obično se ponovno javlja, često u težem obliku od prethodnoga.

*

Primjerice, kad se pojavi glavobolja, a mi posegnemo za lijekom ne pokušavši shvatiti što je uzrok glavobolji, činimo korak natrag. Ne samo u tom trenutku, nego i za budućnost. Ako potisnemo i ublažimo tjelesnu bol lijekom, psihički problem nismo izliječili, on je i dalje prisutan. Ispravan bi pristup bio pokušati naći odgovor na pitanja: “Kad boli? Što je uzrok boli? Kakve misli mi se javljaju kada boli?“, i pokušati shvatiti što nam tijelo pokušava poručiti glavoboljom. Uzrok može biti napetost mišića vrata ili intenzivno razmišljanje o nekom problemu, ali i nešto posve drugo. U svakom slučaju, glavobolja bi nas trebala potaknuti da razmišljamo kako živimo i pokušamo nešto promijeniti. Glavobolja tako postaje prilika da bolje upoznamo sebe.

Takav pristup uči nas brinuti o sebi i svom zdravlju, ublažiti tegobe i držati ih pod kontrolom te spriječiti da prerastu u istinske bolesti. A takav pristup bit će lakši uz razvijanje sposobnosti samopromatranja i analiziranja vlastitih postupaka i ponašanja. Naučiti slušati vlastito tijelo, čuti i razumjeti njegove poruke znači napraviti veliki korak prema zdravijem životu.

Autor: mr. sc. Darko Jurić, nutricionist