Spašavanje u odnosima je uobičajen je obrazac. Neki od nas kao da traže osobu koju će spasiti ili rehabilitirati. Spasitelj često osjeća dužnost ili obvezu održavanja odnosa, čak i kada se osjećaju iskorištenima. Spasitelj često nalazi isprike za tuđe ponašanje, čak i kada je ono samodestruktivno ili štetno za njih.
Spasitelj, kao i ostali ljudi, ima potrebe. Ali spasitelji se ne osjećaju dovoljno vrijednima da traže od drugih ono što im treba. Umjesto toga, sami sebe uvjeravaju da, ako dovoljno daju drugima, primatelji će ih toliko cijeniti da će im uzvratiti na isti način, što spasitelji zapravo cijelo vrijeme potajno i priželjkuju.
Spasitelji žele biti voljeni, zbrinuti, maženi i paženi. To je ono čemu se nadaju i o čemu maštaju. Ali, budući da je spasitelj odabrao osobu koja očekuje da bude spašena, nekoga tko po definiciji uzima i ne daje, spasitelj zapravo nikada ne dobiva ono što stvarno želi, a to je da bude sam spašen.
Spasitelj koji ne želi biti spašen ne postoji. Ako razmišljate, “Hvala Bogu, ja definitivno nisam spasitelj”, razmislite ponovo. Većina ljudi nisu ni svjesni da su spasitelji. Kada tražimo partnera, mi tražimo nekog sebi ravnog, tražimo sebe u drugom.
Ljudi privlače ljude
Šira slika je da se suprotnosti zapravo ne privlače. Iako bi se moglo reći da je činjenica kako muško privlači žensko dokaz da se suprotnosti privlače – muško i žensko su ljudi. Ljudi privlače ljude, tako da isto privlači isto. Iz mnogih kutova gledanja, moglo bi se tvrditi da su dualnost i ne-dualnost samo pitanje perspektive. Međutim, kod ljudi se to manifestira kroz različite načine na koji ljudi prolaze kroz bol, dok temeljna vibracija boli zapravo ostaje ista.
Uzmimo za primjer dvoje ljudi koji oboje pate od socijalne anksioznosti. Oboje se žele sakriti. Jedan se sakriva osamljujući se; drugi se skriva iza maske šaljivdžije. Kada bi se to dvoje zaljubilo jedno u drugo, mogli bismo reći kako se “suprotnosti privlače“, ali to ne bi bilo točno, jer ako bismo pogledali dublje, vibracija koja inspirira njihovu prirodu zapravo je potpuno ista – socijalna anksioznost.
Tražimo osobu koja nas najbolje zrcali
Proces privlačenja se većinom odvija na podsvjesnoj razini. Tražimo osobu koja nas najbolje zrcali. To je način na koji univerzum ili kolektivna svijest osiguravaju najviši razvoj i ekspanziju.
Odnosi pridonose našem samoostvarivanju. Zbog zakona privlačnosti, svemir nas vuče prema osobi koja nas najbolje zrcali. I mi se odlično osjećamo kada naš partner zrcali dobro u nama, poput ljubavi, brižnosti, dubine ili intelekta. Ali to nije jedina vibracija u nama. Mi posjedujemo i ono loše, poput nesposobnosti da primimo, egocentričnosti ili uskih pogleda.
Zašto dolazi do uloge spasitelja?
Ljudi koji nas neobjašnjivo privlače nose istu ranu kao i mi. Evo zašto dolazi do uloge spasitelja. Mi smo podsvjesno oduvijek željeli zacijeliti ranu. Ali te rane nismo svjesni. I zbog toga, jedini način da je osvijestimo – da vidimo svoju povredu – je da stanemo ispred ogledala. Naš partner je to ogledalo. Pa kad stanemo ispred partnera i prepoznamo našu povredu, tada je počinjemo iscjeljivati.
Podsvjesna misao je: „Ako bih mogao iscijeliti tu povredu kod njega/nje, iscijelio bih i svoju.“ Neizmjerno nas privlače ljudi koji nam pružaju mogućnost da postanemo svjesni i iscijelimo svoje povrede, postajući tako spasitelj tog bolnog aspekta njih i sebe.
Kronični bolni obrasci u odnosima ukazuju na postojanje duboke neiscijeljene povrede, koju partneri pokušavaju nesvjesno iscjeljivati kroz svoj odnos.
Kroz partnera mi zapravo pokušavamo voljeti sebe.
Objektivno pogledajmo svoje obrasce privlačenja. Što nas to uvijek iznova privlači? Umjesto da se izgubimo u traženju razlika, započnimo tražiti sličnosti između naših prijašnjih i sadašnjih partnera. Zapitajmo se: “Što me to privlači i stvara mi probleme?”
Na primjer, kada se žena, koja je imala mnogo naizgled različitih veza, zapita: „Što je to što me privuklo svim tim muškarcima?“, ona može doći do zaključka da je privlače sportaši koji su osamljenici, koji nigdje ne pripadaju, koji su izgubljeni. Ona primjećuje da joj činjenica što su sportaši ne uzrokuje bol, nego to što su ti muškarci osamljenici s razlogom. Oni drže distancu i emocionalno su nedostupni, zbog čega se ona osjeća usamljenom.
Privlačimo osobe s istom povredom
Stvarnost je zapravo (ako bi ova žena išla dovoljno duboko) da se ona sama osjeća usamljeno, izgubljeno i da nikome ne pripada. I zbog toga što je to njena povreda, ona privlači muškarce s istom povredom. Podsvjesno je uvjerena da, ako izgubljenom osamljeniku koji nigdje ne pripada uspije pomoći da se osjeća voljeno, povezano s njom i da osjeća kako joj pripada, ona je zapravo riješila svoj problem usamljenosti.
Za ovu ženu, pomisao da bude sa muškarcem koji nije usamljen i izgubljen, dovodi je do osjećaja kako za nju u njegovom životu neće biti mjesta i kako se nikada neće uklapati pa će se zbog toga osjećati još usamljenije. Ova se žena pokušava spasiti kroz muškarce u odnosima. Ona kroz muškarca pokušava spasiti i iscijeliti dijelove sebe koji trebaju iscjeljivanje.
Umjesto da se izgubimo u traženju razlika, započnimo tražiti sličnosti između naših prijašnjih i sadašnjih partnera. Zapitajmo se: “Što me to privlači i stvara mi probleme?”
Tražimo partnere s istom povredom kao i mi, kako bismo, indirektno, iscijelili vlastitu povredu. Mi smo spasitelji. Ali zapravo pokušavamo spasiti sami sebe.
Ako su vaši odnosi kronično bolni, velike su šanse da su povrede ono što je zajedničko vama i vašem partneru. Vi se pokušavate spasiti jedno kroz drugo. I kako vam osoba nanese bol, molit ćete je da riješi problem, kako biste se osjetili bolje. Ali bol se pogoršava. Što duže ostajete u vezi, ogledalo postaje veće.
Ono što najčešće pokušavamo spasiti u drugima, je najdublja bol u nama samima
Svjesnost dovodi do spontane integracije i iscjeljenja, tako da ponekad sama svijest o povredi može pomoći da prestanemo privlačiti ljude koji nam tu povredu zrcale. Dakle, preostaje nam samo zapitati se … Što je to u meni potrebno spasiti?
