Ovo je tako često pitanje svih osoba koje iza sebe imaju prošlost. A imamo je svi. Prošlost uključuje izbore, dobre i loše dane, trenutke kada nismo znali bolje. I tek sada, s odmakom, vidimo da smo mogli drugačije ili bolje. No, jedno je sigurno. Prošlost se ne može promijeniti, ne može se vratiti niti popraviti. To je jednostavno tako i najteži dio priče je to prihvatiti.
Prelistavamo li neprestano stare stranice dobro poznate priče, ne puštamo prošlost već je i dalje živimo kao da je sada i ovdje.
Trag prošlosti u sadašnjosti
Kroz psihoterapijski proces svakodnevno se susrećem s ljudima i njihovim pričama koje su se dogodile u prošlosti i ostavile velik trag na sadašnjosti. Kroz proces prihvaćanja sve te dijelove prošlosti možemo isplakati, odljutiti se, dopustiti si razočaranje, povrijeđenost, bijes i što god nam dođe. No, s vremenom, kada to sve izađe, prošlost treba pustiti da ode gdje joj je mjesto. U jednu od ladica naših životnih iskustava.
Ako neprestano prelistavamo stare stranice dobro poznate priče, ne puštamo prošlost već je i dalje živimo kao da je sada i ovdje. Uloga žrtve se često zna protegnuti od onoga što nam se nekada događalo, do onoga što sada sebi činimo. Ne damo si mira, kažnjavamo se, govorimo si nepodržavajuće poruke, mislimo loše o sebi. Činimo sebi ono što su drugi nekada činili nama.
To je mjesto izbora. Nakon svjesnosti što činimo, možemo izabrati želimo li i dalje tako ili ipak drugačije? Bez te odluke – nema dalje.
Nakon svjesnosti, uvijek dolazi do mogućnosti izbora.
Što želim dalje?
Usto, dolazi velika odgovornost jer postajemo sami odgovorni za svoje izbore i svoj život. Ne možemo više kriviti sve ostale za to što nam je život takav kakav je… Moramo se odreći uloge žrtve. I to je mnogim ljudima teško, jer kroz ulogu žrtve barem nekada dobivaju pažnju, suosjećanje, razumijevanje… pa se i dalje toga ne žele odreći. Uz to dolazi i strah. Kako ću sad biti dobro, smijem li biti dobro, je li to život za mene?
To je strah od nepoznatog i novog i normalno je što se javlja nakon što godinama živimo po jednom obrascu.
Svaki put kada idemo prema nečem novom dolazi uzbuđenje koje može biti pomiješano sa strahom. I to je potrebno prihvatiti nježno i uz podršku i lakše preživjeti. Sve dok se ne naviknemo da možemo i smijemo biti dobro. Naša prošlost ne mora biti i naša sadašnjost. Imamo pravo proći emocionalno, kognitivno i duhovno kroz proces pogleda u prošlost. Ali također imamo i pravo u jednom trenutku pospremiti prošlost u ladicu sjećanja.
Potisnute emocije uzrokuju kroničnu mišićnu napetost
