Ljutnja – jedan od ključnih faktora našeg rasta

Premda emocije nisu dobri reprezenti objektivne realnosti (ako takvo što uopće postoji), jasno nam ukazuju (ukoliko smo ih spremni promotriti) na ono što čini našu realnost. Stoga su dobar pokazatelj onoga što se događa s nama, odnosno smjernica koja nam ukazuje idemo li putem kojim bismo htjeli i je li ili nije došlo vrijeme za promjenu. Naše emocije nam tako, kakve god one bile, pružaju brzu mogućnost samouvida i dolaženja u doticaj sa samim sobom: sa svojim uvjerenjima, potrebama, težnjama… Kao crveno svijetlo one nam, ako znamo kako ih promatrati, osvijetle područja u kojima se još trebamo razvijati. Otkrivaju najdublje sfere nesvjesnog i pomažu nam da postanemo najboljom verzijom sebe.

*

Naglasak danas ipak stavljam na emociju koju se gotovo uvijek predstavlja kao nešto loše, negativno, nepoželjno. Emociju, koju se, uslijed neznanja, tako nepravedno, poistovjećuje s agresijom, napadom, borbom, rušenjem mira, ratovima… Naglasak danas stavljam na ljutnju, u želji da maknem ili barem umanjim stigmu koja je tako uporno prati.

*

Nije ljutnja ono što je toksično

Negativne implikacije koje ljutnja može imati svima su nam, više-manje, poznate. Sulude bitke, svađe i sukobi… Narušeno mentalno i fizičko zdravlje… Smanjena kvaliteta života… Kronična gorčina… Nezadovoljstvo životom… Lista se nastavlja unedogled. Ipak, što kada bismo stvari pokušali sagledati na nešto drugačiji način? Što kada bih vam rekla da smo mi ti koji, kao i uvijek, imamo glavnu ulogu? Oni koji ljutnju koristimo na adaptivan ili neadaptivan način: kao gorivo našem rastu ili sidro našoj stagnaciji?

Istina je, nije ljutnja ono što je toksično. Toksičan je naš odnos prema ljutnji. Naša reakcija na nju, odnosno nedoumica što i kako s njom učiniti. Toksični su potiskivanje i ispoljavanje ljutnje agresijom, umjesto asertivnošću i zdravim zauzimanjem za sebe.

*

Činjenica je da je ljutnja često izuzetno snažna, energična, pa čak i preplavljujuća. Ona treba gospodara koji će znati kako je zauzdati. Kako bismo njom uspješno upravljali, važno je u sebi razviti promatrača koji će njezino sjeme uočiti u trenutku kada ono počne klijati. Tako ne upadamo u njezinu zamku. Ne dajemo joj moć, već smo gospodari njezinog intenziteta, kao i ponašanja kojim ćemo na nju odgovoriti, a zatim i situacije kojoj svjedočimo. Ukoliko sjeme ljutnje uočimo dovoljno rano, mi mu ne dopuštamo da postane korovom. Ne dozvoljavamo mu da se omota oko nas i postane zaprekom našem razvoju. Branimo mu da nas navede na neadekvatne reakcije mogu biti štetne, kako za nas, tako iza okolinu u kojoj se nalazimo. Ključnim se, dakle, čini uočiti ljutnju i ne postati njezinim robom već na na određene okolnosti adekvatno i usredotočeno odgovoriti.

Osim primijetiti je, važno je i pokušati razumjeti što nam ljutnja želi poručiti i čemu nas uči. Pa je pustiti da prođe. Nije dobro da prođe nezapaženo, onkraj naše svijesti. Nije dobro pometati je pod otirač i, u želji da je zakamufliramo, namjestimo lažni osmjeh na svoje lice.

Potisnuti ili otpustiti

Potisnuti ili proraditi pa otpustiti, naprosto nije isto. Potisnuta ljutnja, ljutnja je koja je još uvijek živa. Ona truje stanice našeg tijela i determinira naše akcije, premda mi toga nismo svjesni. Ako ne obraćamo pozornost na stol u prostoriji, to ne znači da on i dalje nije tamo i da ne obavlja svoju funkciju. Isto je i s potisnutim emocijama. Ako ih nismo svjesni, to ne znači da one ne postoje. Ljutnji naprosto treba dati pozornost koju zaslužuje. Ukoliko to ne učinimo, osim što zakidamo sami sebe za dobivanje vrijednih poruka i učenje važnih lekcija, vjerojatno joj dopuštamo da se nakuplja u nama. Posljedica je to da nas preplavljuju toksini, koji kasnije mogu stvarati velik problem našem zdravlju i napretku.

Znatan broj problema mentalnog zdravlja javlja se kao rezultat potisnute i nerazriješene ljutnje. Nije joj nepoznanica maskiranje depresijom ili manifestacija anksioznim poremećajima. Ljutnja je potpuno prirodna i neophodna emocija, koja nas navodi na djelovanje. Vrijedna pokretačka snaga. Emocija koja sugerira kako određena situacija ili određena osoba nisu dobri za nas ili kako, pak, ne stimuliraju naš rast. Ljutnja je ono što nas navodi da se zauzmemo za sebe i postavimo tako neophodne granice.

*

Ljutnja, premda indirektno, može imati nevjerojatnu važnost u procesu preuzimanja odgovornosti za vlastiti život. Ipak, njezina uloga u našem životu seže još i dalje. Ona igra nevjerojatnu ulogu u našem rastu te nas, premda pomalo paradoksalno, navodi da zavolimo sami sebe. Ako uslijed ljutnje povučemo neophodnu granicu, znači da u nekoj mjeri zatvaramo vrata svog unutarnjeg svijeta. Znači da prestajemo biti spužva koja upija ono što dolazi iz naše okoline, a oko sebe stvaramo zaštitni, ljubičasti omotač. On djeluje kao filter koji onemogućava toksičnim ljudima prolazak kroz vrata našeg unutarnjeg svijeta i narušavaju mirno stanje koje nastojimo postići.

Zaštitimo li se, znači da napokon uviđamo svoju važnost. Jer, samo ono što ima neku važnost treba štititi. Odnosi se to na važnost našeg fizičkog i mentalnog zdravlja, duševnog mira, stvaranja zdravih i stimulirajućih okolnosti u kojima ćemo djelovati… A to je onaj ključan korak ka samoljublju. Na kraju krajeva, nismo ovdje kako bismo živjeli život drugih. Ili kako bismo bili nečiji otiračić.

Ljutnja kao učitelj

Ljutnja, baš kao i sve ostale neugodne emocije i ista takva iskustva, najbolji su duhovni učitelji. Isto vrijedi i za osobe na koje na svom životnom putu nailazimo. Svatko može poslužiti kao naš duhovni učitelj. Svatko može biti primjer. Bilo da se radi o primjeru koji želimo ili o onom koji ne želimo slijediti. Ipak, nitko nije odgovoran za naš život i okolnosti kojima svjedočimo, osim nas samih.

Djelovati, u trenutku kada je to neophodno i potrebno, čin je hrabrosti i mudrosti. A nekada je upravo ljutnja ta koja nas na to djelovanje potiče. Tko će se izboriti za nas i naš živo  ako nećemo mi, sami za sebe? Ima li smisla palicu uporno prepuštati na milost i nemilost drugih pa se neprestano žaliti i biti ogorčen? Adekvatno, autentično i usredotočeno djelovanje (čime god ono potaknuto) ili pak prihvaćanje onoga na što ne možemo bitnije utjecati, uz svijest o postojanju većih razloga, važnosti i smisla zbog kojeg isto postoji, najbolji su adaptivni odgovori na sve životne situacije.

Svatko od nas ima jednaka i apsolutno legitimna prava. Nekada se za njih treba i izboriti. Ipak, nisu sve bitke naše i ne skriva svaka borba rješenje. Nekada rješenje skrivaju odlasci. Naravno da smo mi ti koji kreiramo svoj unutarnji svijet i imamo mogućnost odabira svojih reakcije. No, nekada vanjski svijet ne pruža stimulativne uvjete u kojima je lako cvasti. Nekada ne rezonira s onim što pokušavamo kultivirati, pa ga je zdravije napustiti. Umjesto da se kao Don Quihote neprestano borite vjetrenjačama čini se zdravijim tu energiju utrošiti negdje drugdje.

Važno je osluškivati svoj unutarnji glas i djelovati u skladu s njim. On zna gdje nas vodi.. On čini najbolje za nas. Zapitajte se je li uistinu vrijedno vaše energije? Što vam točno donosi? Pomaže li vam na bilo koji način? Ili je to borba koju vodite samo zbog želje da biste pobijedili, nesvjesni njezine prave važnosti? Ako ne služi vašoj radosti, dobrobiti… Ako iz vas istiskuje životnu energiju ili čak šteti vašem zdravlju. Nije dovoljno vrijedno i ne služi vam. Ne donosi vam ništa dobro. Okrenite leđa i hrabro odstupite s pozornice.

Ne zaboravite pritom skinuti kapu ljutnji i patnji koje su se pokazale ključnim kotačićima promjene, odnosno faktorima koji su vas (možda) na ta važna razmatranja i odluke potaknuli.

Autorica: Ana Matorić, mag.paed.soc
Web: https://anamatoric.wixsite.com/givingisreceiving