Koliko god prihvaćali činjenicu neminovnosti raznih događanja, pa i onih loših, nepredvidivih i još gorih, nikada nismo spremni iskusiti ih na vlastitoj koži. Slijede nas, blokiraju, izbacuju iz kolotečine. Samo um neprestano vrti iste strahote koje su nam se dogodile i niže misli o još goroj budućnosti, dodatno nas plašeći.
Ne možemo ni spavati ni jesti, ne vidimo i ne osjećamo ništa drugo, već samo naš jad. Valjamo se u svojoj boli, uvjereni da su se sve ovozemaljske i onozemaljske sile urotile protiv nas – danas i zauvijek. Savjeti prijatelja i obitelji nas frustriraju i obično izazovu bijes, pa nerijetko okončamo razgovor rečenicom „Što vi znate? Nemate pojma!“ ili s nekakvom prostotom ili psovkom umjesto uskličnika. I, naravno, ne možemo niti zamisliti da postoji neka vrijedna lekcija u toj traumi ili da je to nužan korak u našem razvoju.
Svaka kriza može biti strašna kazna ili moćan učitelj, zavisno od toga smatramo li se žrtvom ili vidimo priliku za osobni rast.
Strašna kazna ili moćan učitelj
Kad bi naš životni put bio pravocrtan, do cilja bi stigli kao puki siromašak. Skretanja u rukavce, sve usputne dobre i loše stvari i ljudi, sve što susretnemo i sve što nas susretne, s čim živimo bar djelić sekunde, u kakvim god vremenima, dodaje nam zrnce bogatstva. A krizna vremena nas, još dodatno, natjeraju da se posložimo i oslobodimo usputno nakupljenog balasta i uzročnika loših navika koje su remetile ravnotežu u nama i oko nas.
Svaka kriza može biti strašna kazna ili moćan učitelj, zavisno od toga smatramo li se žrtvom ili vidimo priliku za osobni rast, na vlastitu i opću dobrobit. Kao kad radi nekog važnog događaja moramo „okrenuti kuću naopako“, očistiti svaki pedalj, baciti stvari koje nam ne služe… Odraditi ogroman posao kojim u početku baš i nismo oduševljeni. No, po završetku uživamo u urednosti i čistoći doma, novom rasporedu namještaja i slika, moguće novoj boji zidova, dobroj energiji koja vibrira u svakoj prostoriji… I potiho smo zahvalni onom važnom događaju, tako mrskom na početku.
U vremenima krize svatko susreće sebe, na vlastitom poligonu, a naše reakcije su mjerilo koliko smo snažni, veliki, mudri. One pokazuju tko smo, određuju kuda ćemo se kretati i tko ćemo postati.
Teško je općenito govoriti o osobnim emocionalnim krizama jer ih svatko nosi na svoj način i svatko treba svoje vrijeme za prevladati ih. Ali, svakome bi bilo dobro imati na umu kako sve prolazi, pa će i to proći i ne izolirati se od ljudi, nego se družiti. Osim toga, dobro je imati kontrolu nad mislima, truditi se razmišljati racionalno, pa kad dođe vrijeme, imati snagu voditi ispunjen i smislen život, kad god taj dan došao.
Mogućnost promjene
A kako odgovoriti na probleme koji utječu na sve nas na dnevnoj bazi? Korupcija, loša vodstva, ljudi koji se okreću protiv ljudi, države protiv država… A temeljne vrijednosti, kao što su čast, poštovanje i vladavina prava, više nisu pravilo nego iznimka. Kako možemo promijeniti ovakvo stanje? Jedino promjenom stanja u nama samima.
Odgovor je to koji se teško prihvaća, ali kako god nam izgledao nebulozno, to je jedini put. Bez toga ne ide.
„Što ja tu mogu učiniti?“ najvažnije je pitanje koje trebamo postaviti u ključnim trenucima. I onda djelovati na osobnoj razini, s osobnim mogućnostima i mudrostima.
Osobne emocionalne krize svatko nosi na svoj način i svatko treba svoje vrijeme za prevladati ih.
„Što bi mogao ili trebao učiniti netko drugi?“, donijet će malu ili nikakvu korist, a pogotovo „Što mi možemo tu učiniti?“ Kolektivno djelovanje potiče se samo kako bi se izbjegla osobna odgovornost. A bez osobne odgovornosti možemo pričati što god nam padne na pamet.
Uostalom, činjenica jest da svijet nema problema, već ih imaju pojedinci koji čine taj svijet. I oni, svatko za sebe, trebaju akciju i promjene. A promjena svakog pojedinca mijenja obitelj, zajednicu i na kraju svijet.
Što ja mogu učiniti?
Pametno je biti oprezan i ne dozvoliti da nas ponese instinkt stada, bez obzira na obećanja predvodnika da nam to može pomoći da postanemo sretniji pojedinac. To je besmisleno. Jer, u skupini gubimo svoju individualnost, gubimo dragocjeno vrijeme i nemamo mogućnosti suočavati se s preprekama u vlastitom životu.
Želimo li dati ozbiljan doprinos svjetskom miru i blagostanju, koristimo svoje vrijeme i energiju kako bi poboljšali jednu jedinu osobu, sami sebe. Potrudimo se pronaći kvalitetan odgovor na pitanje „Što ja tu mogu učiniti?“. On ovisi o našoj informiranosti, znanju i mudrosti. Dakle, informirajmo se, učimo, uključujmo pamet i zdrav razum, razmišljajmo o primjeni univerzalnih principa koji rade u svim vremenima – i dobrim i lošim.
Potrudimo se, uključimo sve resurse, jer je neizmjerno važan svaki, pa i najmanji doprinos koji vodi promjeni ovog trenda. Ako generacije djece odrastaju bez mirnog utočišta i uspješnog uzora, ako im nitko ne ukazuje na razliku između dobra i zla, između rada i milostinje, između rata i mira, na kakvim temeljima će oni graditi svoj svijet?
Zato, neka nam svaka kriza bude ono što jest, prilika i moćan učitelj.
Autor: Kanaa Bloger
Zašto smo nesretni: 7 razloga i 7 savjeta
