Nitko vam neće reći da ste slabić i da je odlazak liječniku nepotrebno trošenje novca na “gluposti”. Bit ćete oslobođeni radne obaveze i dobiti dovoljno dana bolovanja kako biste se potpuno oporavili. Imat ćete pravo i na pravnu pomoć kako biste od osiguravajućeg društva naplatili svoju traumu, povredu, prijelom, tjelesno oštećenje… Svima će u potpunosti biti jasno i sasvim razumljivo kako vaša povreda neće proći sama od sebe, bez potrebnog liječenja i kako je najprirodnija stvar na svijetu da kroz cijeli svoj oporavak, liječeći nastalu traumu, nećete i ne morate prolaziti sami.
Život je vrijedan i treba ga živjeti dan po dan, što kvalitetnije i zdravije.
Zašto se onda za osobe s emotivnim teretom, koji im u nekom trenutku postane pretežak i osobe s emotivnim problemima iz kojih same ne mogu naći izlaz, kaže da su “pukle”, da umišljaju neke (nama neopipljive i nevidljive!) probleme i da nas, u direktnim razgovorima, poštede svojim umišljanja, žalopojki i “teških tema”? Jesu li te osobe, kako se kolokvijalno kaže, zaista “pukle” ili im samo na adekvatan način treba pomoći?
No, ono najgore što se u takvim trenucima događa je, da se osobe suočene s nekim teškim emotivnim problemom ili traumom povlače u sebe i tako tu traumu još produbljuju, samo zato jer u svojoj bližoj okolini nisu naišle na podršku i razumijevanje i jer se nemaju kome obratiti bez mogućnosti izbjegavanja izvrgavanja ruglu? Zašto im društvo to radi? Zar nije sasvim jasno i razumljivo da svatko od nas prolazi kroz svoje traume, manje ili veće, da nitko od nas nije pošteđen nesretnih ljubavi, nevjera, smrti ili napuštanja dragih osoba?
Zašto je danas u našem, naoko naprednom društvu, prihvatljiviji način rješavanja problema zastranjivanje potpomognuto alkoholom ili drogom, umjesto odlazak na psihoterapiju koja će na najlakši, najbezbolniji i najučinkovitiji način riješiti nastali problem? I učiniti da se osjećamo bolje i pojedinačno i kao cijela društvena zajednica? Jesmo li zaista toliko nazadni, licemjerni, ustrašeni, zatucani? Nismo, naravno. Samo se trebamo znati izboriti za svoje ljudsko pravo, a to je pravo da nam bude dobro, jer samo tako i sebi i svima oko sebe možemo pružati dobro…I najbolje.
Svatko tko je probao život zna da je emotivna bol jednako stvarna kao i fizička, a mentalno zdravlje sastavni i vitalni dio našeg cjelokupnog zdravlja.
Za svaki problem postoji rješenje, a ono je najčešće u nama samima.
Kada posrnete, potražite i prihvatite ruku koja će vam pomoći prebroditi sive dane.
Kroz razgovor sa stručnom osobom, psihoterapeutom, otvaraju se teme i problemi koji nas muče ili koje smo prebrodili ili barem mislimo da jesmo, o stvarima koje sabotiraju naš uspjeh i sreću, o preuzimanju odgovornosti za vlastiti život. Takve razgovore možemo voditi samo s osobama u koje imamo povjerenja, s onima s kojima smo sigurni i koji nam svojom stručnošću, iskrenošću, podrškom i empatijom donose mir i zacjeljenje.
Izaberite biti dobro!