Sve što nas dijeli od bistre glave i mogućnosti da vidimo stvari onakvima kakve jesu je program kroz koji provlačimo gotovo svako svoje iskustvo. Taj program je podjela na dobro i loše. Jeste li primijetili da što ste “dalje od sebe”, tj. više u osobnom umu, glavom vam se roji više misli? Čim se na bilo koji način osjećate lošije, tim više dijelite ljude, okolnosti, situacije ili pojedine svoje osobine na dobre i loše? Ta podjela može biti tako sakrivena da ni ne vidimo da je tu. Kao da naprimjer stavimo zelene naočale i nakon nekog vremena više ni ne primjećujemo da ih nosimo.

A one su cijelo vrijeme tu, ni ne primjećujući sudimo – ovaj čovjek je savršen, a ovaj ne valja i ne vrijedi… Jedna okolnost nam je idealna, dok nam je druga katastrofalna. A u stvarnosti to ne postoji.

Kroz mentalno stanje dualnosti stvaramo otpor i težnju, stanja koja nas drže dalje od istine, jasnoće i harmonije.

Sve je onako kako jest

Ni osoba ni okolnost ni bilo što što doživljavamo ne može samo po sebi biti dobro ili loše. Može biti samo takvo kakvo jest. Samo još jedna specifična forma u kojoj se život manifestirao.

Kada u savani lavovi uhvate i pojedu antilopu, je li to dobro ili loše?

Oznake dobro i loše uvijek dodajemo mi. To je sloj misli koji stvara iluziju dualnosti, iluziju da postoji nešto što je samo po sebi dobro ili samo po sebi loše. Te seideje i misli, kada uvidimo njihovu pravu prirodu u našem umu, pretvaraju u pepeo i nestaju.

Konstrukcije u našem umu

Pobliže, što bi bile te ideje? Iza njih stoji misaona konstrukcija našeg uma koja kaže: dobro je ono što bi trebalo postojati, što ima pravo postojati ili preferiramo to nad nečim drugim. Loše je ono što ne bi trebalo, tj. nema pravo postojati ili ne želimo da postoji. Pritom previđamo činjenicu da su to naše osobne misli, ideje o nečemu i povjerujemo da to postoji nezavisno od nas u vanjskom svijetu i da mi to samo doživljavamo. Kroz mentalno stanje dualnosti stvaramo otpor i težnju, stanja koja nas drže dalje od istine, jasnoće i harmonije.

Ništa nije bolje od nečeg drugog

Riječi bolje i lošije upotrebljavaju se i za oznaku kvalitete nečega. Naprimjer, jedna osoba će bolje (kvalitetnije) odraditi posao od druge osobe, a jedan automobil je bolji (kvalitetniji) od drugog. Zato često nastaje zabuna. Bitno je odvojiti ideje bolje i lošije koje služe kao koristan alat za snalaženje u vanjskom svijetu i te ideje shvaćene na drugi način. Kada sa sobom donose emocionalnu obojenost i koje shvaćamo kao da imaju apsolutno značenje.

Također, često neke ljudske osobine vežemo za ideje dobrog i lošeg. Tako primjerice, lijenost, sebičnost ili neinteligentnost smatramo nečim lošim, a uspješnost, nesebičnost i hrabrost nečim dobrim. I same riječi kojima opisujemo ove osobine sa sobom nose dodijeljeni prizvuk nečeg dobrog ili lošeg. Međutim, to možemo odvojiti. Sve ima potpuno jednako pravo postojati.

Vidimo li da je netko lijen, to ne moramo vidjeti kao nešto loše, što opet ne znači da ga zbog toga nećemo odbiti na razgovoru za posao.

Ništa nije krivo.

Nije nam potreban sud – podjela na dobro i loše u apsolutnom smislu – da bi stvari jasno vidjeli i da bi se u svijetu snalazili. Upravo suprotno, puno bolje vidimo i bolje se snalazimo kad ne stvaramo tu podjelu. Što više u nju vjerujemo, više sami sebi zagorčavamo život. Što manje sudimo, život je ljepši.

Autor: Darko Pribeg