Pokušavamo li cjelovitije pristupati sebi i svemu što nas okružuje, znači da, ustvari, želimo otkriti oku nevidljive vibracije i energiju koje čine većinu onog što jesmo, kao i većinu onog što nas okružuje. Kako bismo uspjeli osjetiti, tj. „vidjeti“ te suptilne energije, neophodno je usporiti. Kao što kad putujete brzim vlakom ne možete dobro uočiti krajolik kojim vlak prolazi, tako i u užurbanoj svakodnevici ne možemo uočiti onaj još bitniji „krajolik“, našu unutrašnjost ili vlastito vibracijsko i energetsko „tijelo”.
Za krucijalne odluke u našem životu jako je važno poslušati intuiciju ili kako neki nazivaju srce, unutarnji glas ili unutarnje biće.
Izvan sebe ili u sebi?
Što smo više odvojeni od sebe (često znamo i reći za sebe ili nekog drugog da smo/je „izvan sebe“) teže možemo kontrolirati svoje reakcije. Gubimo osjećaj da uvijek, ali baš uvijek imamo mogućnost izbora (ako ne možemo odabrati sve što se događa, uvijek možemo odabrati vlastitu reakciju) te tako ulazimo u začarani krug u kojem „moramo“ napraviti ovo ili ono. Snagu i mir nikada ne možemo prikupiti izvana, njihov izvor je uvijek unutra. Stoga, želimo li “dešifrirati“ mapu vlastite unutrašnjosti, nema nam druge nego usporiti, zastati na koji trenutak.
Borba ili ples?
Umjesto borbe sa životom (kako često i rado opisujemo svoju svakodnevicu) i s onim što nam življenje donosi, važnije je pronaći svoj vlastiti „plesni korak“ koji će nekad biti sporiji, nekad brži. No, da bi se nastavilo plesati u vlastitom ritmu, mora postojati predah. Nije li pauza osnova svakog ritma? Možemo li se kretati u protoku vlastitih životnih iskustava, bez obzira na to kakva ta iskustva bila, sa zahvalnošću, radošću i povjerenjem? U kojem trenutku prestajemo nekog drugog smatrati odgovornim za ono što nam se događa? I kada, napokon, počinjemo živjeti tako da izjednačimo slobodu i odgovornost kao nedjeljive suputnike?
Najvažnije sveto mjesto
Svugdje nas „ima“. Stalno putujemo u potrazi za sobom (tj. za ispunjenjem), ponekad i u jako udaljena mjesta kako bismo se napokon susreli. Da bismo otkrili to sveto mjesto u sebi i, jednom kada ga pronađemo, osvijestili da je ono uvijek tu kada poželimo ljubav, zadovoljstvo i radost, umjesto da ih tražimo izvan sebe, trebamo posegnuti za neiscrpnim izvorom u našoj nutrini.
Koja je vaša priča?
U svojoj, za mnoge neočekivano, inspirativnoj knjizi, Michelle Obama postavlja to pitanje i nastavlja: „…vaša priča je najvažnije što imate i što ćete ikada imati, stoga promislite, koju priču pričate o svom životu.“ I zaista, ovisno o percepciji, svatko od nas može svoju životnu priču ispričati kao tešku, manje ili više tragičnu. Baš kao što možemo ispričati i lijepu priču, ovisno na što stavljamo fokus. Ponekad se čini da dodavanjem drame u vlastitoj priči, mislimo da ćemo joj dati i dodatnu vrijednost. No, upravo je suprotno. Što više imamo fokus na životnim izazovima i neugodnim iskustvima (kao da se natječemo kome je život teži i izazovniji, a time i vredniji), ustvari, odmičemo se od svima priželjkivane ljepote i radosti življenja. Često na život gledamo s povelikom količinom gorčine te se osjećamo poput žrtve različitih okolnosti i tuđih postupaka.
Imati vlastitu viziju
Kakvi ustvari želimo biti? Kako želimo živjeti? Postoji li mogućnost da smo sada, upravo ovakvi kakvi jesmo, dovoljni pod uvjetom da otpustimo vraćanje u prošlost? I da s povjerenjem prihvatimo ono što nam život donosi te u tome vidimo prilike za rast i razvoj? Zašto mislimo da smo iskreni i duboki (i to onda tražimo i od drugih) samo onda kada dijelimo teška iskustva i prepričavamo iste priče iznova i iznova? Zašto u isto vrijeme mislimo da kada pričamo o stvarima koje nas čine radosnim i sretnim (ili to pričaju drugi) kako je to lažno i površno te da nije dobar primjer drugima?
Ovakav pristup opravdavamo time da i drugi trebaju vidjeti koliko smo se namučili. Jer, može se dogoditi da netko pomisli kako je život ipak više radost i užitak nego patnja i drama. Najvažnije sredstvo/ oruđe u odsustvu smo mi sami. Kad ustanovimo što je ono što jesmo, počinjemo imati i viziju što želimo biti. Kada smo prisutni i u potpunosti svjesni onoga što trenutačno jesmo te prilika koje nam budućnost nosi, tada imamo i viziju kakvi želimo biti.
Svi imamo izazove
Svima nam se događaju izazovi. No, kakvog ima smisla vraćati se u nešto što se već dogodilo i tome poklanjati svoje vrijeme i energiju? Zašto se identificiramo s događajima koji su iza nas i koji samo našom vlastitom odlukom mogu, ali i ne moraju, biti dio onog što sada, u ovom trenutku jesmo? Nitko nije postao bolja osoba time što se dugo osjećao loše. Stoga niti dugo zadržavanje na pogreškama nema smisla. Priznati pogrešku, naučiti nešto iz nje, iskreno i duboko se ispričati ako je nekoga dotakla, te nastaviti dalje. Svatko će imati više koristi od takvog pristupa. Povezivanje s tuđom boli ne može nikome pomoći, a umanjuje naše vlastite kapacitete za radost. Drugima najviše pomažemo tako da smo i mi sami dobro te u isto vrijeme ne prisvajamo emocije bližnjih.
Povjerenje u vlastite zalihe
Imati povjerenja u svoje unutarnje „zalihe“ dobrote, ljubavi, mira i radosti znači osluškivati onaj tihi glas i osjećaj koji smo svi iskusili. Bez obzira na to radi li se o prostoru, osobi, događaju, poslu, svi imamo iskustvo kad smo osjetili „to je to“, baš onako kako treba biti. U isto vrijeme, možda, i ne možemo racionalno objasniti taj osjećaj i ako ga nismo naviknuli osluškivati te nemamo povjerenja, zanemarimo ga i tek poslije ustanovimo kako smo ga ipak trebali slijediti. Predugo intelektu i racionalnom promišljanju dajemo nezasluženo prvo mjesto u vođenju našeg života. Naravno, to ne znači da intelekt ne treba koristiti. Njegova uloga u skupljanju informacija, uspoređivanju itd. je važna. No, za krucijalne odluke u našem životu jako je važno poslušati intuiciju ili kako neki nazivaju srce, unutarnji glas ili unutarnje biće.
Proces donošenja odluka
Ako nemamo jasan, čvrst osjećaj da je „to – to“, onda trebamo malo pričekati s odlukom, prikupiti informacije, osluškivati, porazgovarati s onima u koje imamo povjerenja i onda se potpuno odmaknuti od teme ili izazova s kojim smo se susreli. „Prespavati“, prošetati, raditi nešto sasvim deseto i pustiti da naša unutrašnjost prerađuje i filtrira te dođe do najboljeg rješenja koje je prilagođeno upravo našoj jedinstvenosti i životu. Da bismo „rješenje zaprimili“, moramo biti opušteni i pustiti da ono dođe… te vjerovati da će nam se, bez kontrole, borbe i pritiska, ukazati upravo ono što je najbolje za nas…
Unutarnji dijalog
Kakav je dijalog koji vodimo sami sa sobom? Jesmo li svjesni da je to najvažniji dijalog koji imamo? Unutarnji dijalog mora ići prema ostvarenju naše nabolje vizije koju imamo sami za sebe. Moramo „razgovarati“ kao da razgovaramo s najboljom verzijom sebe, onom koja se osjeća radosno, ispunjeno i vitalno. Taj „razgovor“ između sadašnjeg i budućeg „ja“ pomaže nam da ostvarimo svoj maksimalni potencijal i iskusimo stvarnu povezanost s izvorom. Naš unutrašnji glas nikada ne kritizira, ne osuđuje i ne gleda unatrag. On uvijek gleda prema naprijed, prema našim neograničenim sposobnostima (kako to Dr. Joe Dispenza lijepo kaže). Nije li vrijeme da se uskladimo s našim unutrašnjim glasom i živimo veliki život kakav život zapravo i jest?
Snažno vodstvo
Bez obzira na to vodimo li sami sebe ili i sebe i druge, najvažniji je onaj rad koji se događa u nama samima. Pri tome „radu“ susrećemo i svladavamo tri „neprijatelja“ (Otto Scharmer): Prvi neprijatelj (zatvoreni um) blokira ulaz ka otvorenom umu i to je glas koji osuđuje (osuđujemo ono što je drugačije, osuđujemo jer nemamo dovoljno informacija ili znanja, tj. osuđujemo jer smo zatvoreni u vlastitom umu i obrascima ustaljenih uvjerenja i predrasuda).
Drugi neprijatelj blokira ulaz u otvoreno srce i to je glas cinizma, tj. Svi tipovi emotivnog distanciranja koji nas odvajaju od vlastite ranjivosti. Npr. umjesto da pokažemo da nas je nešto pogodilo i povrijedilo, cinično komentiramo. Treći neprijatelj blokira ulaz ka otvorenoj volji i to je glas straha. On nas sprečava da otpustimo što imamo i tko jesmo (strah od gubljenja ekonomske sigurnosti ili strah da se ispadne smiješan, izopćen itd.). Sama esencija vodstva (leadershipa) umijeće je da otpustimo „starog“ sebe i dopustimo da novo „ja“ nastupi. Tihi glas naše unutrašnjosti tako dobiva snagu kojom nas vodi u skladu s najboljom verzijom naše priče.
Mir
Priroda, tvoja (a i moja!) najdragocjenija učiteljica, kao i obično, pošalje darove sa svakim godišnjim dobom, upakira ih u “vremenske nepogode” koje su, većinom, ipak stvar percepcije. Tvoj unutarnji MIR zimi je poput lučice u tami. Tvoja snaga, radost i povjerenje u životne cikluse i promjene ritmova pomoći će ti da i zimu doživiš kao poruku da usporiš. Kao kad pri ulasku u mračnu prostoriju zastaneš i usporiš, možda osjetiš i nelagodu, na trenutak i strah.
No, snaga tvoje unutarnje svjetlosti, odnosno mira, nadvladat će taj osjećaj i brzo ga učiniti prošlim iskustvom. Neki to nazivaju izdržljivošću, neki kažu da je to posvećenost, a neki ustrajnost. Kako god ga nazivaš, znaš da dolazi iz dubina tvoje unutrašnjosti. I uvijek je prisutan, samo je pitanje koliko mu se često vraćaš i obraćaš.
Autorica: Jadranka Boban Pejić
Sonia Choquette: Intuicija je vaša životna snaga i vaš duh
