Razgovor s djecom može biti jednostavan. Ali – i ne mora! Oni imaju mišljenje o svemu. Svijet vide u potpuno drugom svjetlu i mogu postavljati pitanja cijelo poslijepodne. Mogli biste npr. pitati svog sina za mišljenje o Ratovima zvijezda i pritom odgoditi baš sve planove i obaveze, samo kako biste naredna četiri dana slušala njegove priče, pretpostavke, pitanja, analize i najbolje trenutke. Vaš doprinos tome bio bi, po svoj prilici, jednostavno „Da!“, „Wow!“ i „Nisam o tome razmišljao/la.“
O prijateljstvu ili kad BFF to prestane biti
No, ponekad je teško pronaći prave riječi za razgovor s djecom. Kada odlučujete kako reagirati na crtež na zidu, u bici s beskrajnim „zašto ovo ne smijem“ ili kako biste jednostavno održali zdrav odnos s djecom koja ne vole pričati, nije baš jednostavno pronaći prave riječi.
U izazovnim situacijama naša frustracija i/ili umor nadviju se nad nas, zamagljujući bilo kakvu smislenu rečeničnu strukturu koju bismo mogli sastaviti. Pritisak je tu, trebamo koristiti „svoje riječi“, ali sve što uspijemo istisnuti je primitivni zvuk, nešto između režanja i glasnog uzdaha.
U tim je izazovnim trenucima dobro imati nekoliko poznatih i učinkovitih izjava u pričuvi. Riječi koje smo pažljivo izabrali prije nego smo se našli u situaciji bez kontrole nad našim umom.
Evo ih nekoliko:
1. „Istovremeno…“
Upotreba riječi „ali“ može zakomplicirati već napeti razgovor. Često je se smatra negacijom svega što dolazi prije nje, pa tako može zbuniti i povrijediti onoga kome je upućene. Izjava „Volim te, ali…“ ili „Žao mi je, ali…“ ispadne kao „Volim te, ali ne dovoljno.“ Ili „Žao mi je, ali baš i nije.“ Umjesto nje, koristite riječ „istovremeno“. Ova riječ potvrđuje i ono ispred i ono iza nje kao jednako vrijedno.
„Volim te. Istovremeno, ne mogu ti dozvoliti da ozljeđuješ druge.“
„Žao mi je što si uznemiren/a. Istovremeno, bježanje od …(toga i toga) nije dobar način.“
2. „Trebam te kako bi…/Trebaš…“
Vrlo često situacija u kojoj je prisutna “borba moći” dogodi se kada naš zahtjev zvuči kao da ima više opcija. Obično kažemo nešto poput „Jesi li spreman/spremna za ručak?“ ili „Kako bi bilo da te obučemo?“ ili „Želiš li pokupiti svoje igračke?“ Ti izrazi su odlični AKO im stvarno mislimo dati mogućnost izbora. No, ukoliko im je ne dajemo, moramo biti određeniji.
„Molim te, trebaš doći ručati.“ „Molim te, trebam te obući.“ „Molim te, trebaš pokupiti svoje igračke.“
3. „Vidim…“
„Vidim dvoje djece koja žele istu igračku…“ „Vidim da si vrlo uznemiren/a…“ Iznoseći svoje viđenje kada naiđete na problem pomaže da ne zvučite optužujuće ili da ne iznosite pretpostavke. To svima omogućuje da ostanu otvoreni za rješavanje problema, jer krećete iz pozicije razumijevanja umjesto optuživanja. Jednostavno, krenite s iznošenjem onoga što vidite, bez optuživanja. Nakon toga pozovite dijete da se uključi u razgovor i dopuni vaše izjave.
4. “Reci mi…“
Slično kao i pod 3., ključno je kod ovog izraza ne iznositi pretpostavke. Pokušavate li shvatiti što se događa u raspravi između prijatelja ili ste znatiželji što crtaju ili grade kockama, bolje je pitati dijete što se događa nego pretpostavljati.
„Reci mi nešto o svojoj slici…“ je bolje od „Kakav krasan medvjed!“ (Naročito kad je medvjed ustvari – pas.) „Reci mi što se dogodilo…“ je učinkovitije od „Ne mogu vjerovati da si je udario!“ (Naročito kad je udaranju prethodilo dva sata podbadanja.)
5. „Volim gledati…“
Ovo je odličan izraz koji treba imati u pripremi za proaktivnu izgradnju odnosa svaki dan. Isplati se svaki put kad se dogode teški trenuci. Kad im date do znanja da ih gledate i uživate u njima, doprinosite izgradnji njihove samosvjesnosti. Ponekad je ono najbolje što možemo napraviti kako bi motivirali dobro ponašanje i izgradili dobre odnose jednostavno primijetiti dobro ponašanje koje se već događa.
„Volim gledati kako se igraš sa svojom braćom.“ „Volim slušati kako sviraš klavir.“ „Volim gledati kako slažeš kocke.“ Ovo je jednostavan izraz koji djetetu daje do znanja da ih primjećujemo, dok nas istovremeno podsjeća da usporimo kako bismo primijetili stvari oko sebe.
6. „Što ti misliš da bi ti mogao/mogla napraviti…“
Kao iskusnim rješavačima problema izazov nam je ne uletjeti baš svaki put i riješiti baš svaki problem. Važno je djeci pružiti priliku i vježbati s njima rješavanje problema.
„Što misliš da bi mogao/mogla napraviti kako bi se tvoja sestra bolje osjećala?“ „Što misliš da bi mogao/mogla napraviti kako bi se pomirio/pomirila s prijateljem?“ „Što misliš da bi mogao/mogla napraviti kako bi svi došli na red?“ „Što misliš da bi mogao/mogla napraviti kako bi počistili ovo što je proliveno?“
Primijetit ćete kako djeca ovime nisu samo pozvana na smišljanje rješenja već i na donošenje odluku. „Što TI misliš da bi TI mogao/mogla napraviti…“
7. „Kako ti mogu pomoći…“
Često je očito da djeca trebaju našu pomoć, ali želimo biti sigurni kako pomažemo, a ne samo spašavamo situaciju. Želimo im pružiti pomoć, bez da im oduzmemo njihovu odgovornost.
„Kako ti mogu pomoći s ovom razbijenom čašom?“ „Kako ti mogu pomoći u čišćenju tvoje sobe?“ „Kako ti mogu pomoći da bolje razumiješ zadaću?“
8. „Ono što znam je…“
Postoje trenuci kad nam djeca kažu nešto što ZNAMO da nije istina. No, kad im kažemo „To je laž!“ obično se povuku ili zauzmu obrambeni stav. Bilo da je u pitanju laganje, izmišljanje ili potpuni nesporazum, možemo izbjeći raspravu ili pretjeranu reakciju smireno iznoseći činjenice koje su nam poznate.
„Ono što znam je kako su na tanjuru bila četiri keksa.“ „Ono što znam je da se igračke ne kreću same od sebe.“ „Ono što znam je da Karlova mama danas nije bila kod kuće.“
9. „Pomozi mi razumjeti…“
Pozivajući dijete da vam pomogne razumjeti je manje optužujuće od „objasni“. Daje im do znanja da ne razumijete, ali ŽELITE razumjeti.
„Pomozi mi da razumijem kako je ovo dospjelo ovdje.“ „Pomozi mi da razumijem što se dogodilo.“
10. „Žao mi je…“
Nisu djeca uvijek oni koji griješe u teškim situacijama. Ponekad su naši nedostaci prava prilika za učenje. Kad se ispričamo za naše nedostatke, pokazujemo im kako se pravilno ispričati, ali ih istovremeno učimo i tome da svi mi griješimo. Kad čuju kako priznajemo i ispričavamo se, uče da i oni to mogu napraviti. I, dodatno, kada popravljamo naše odnose, osnažujemo ih.
11. „Hvala…“
Uz teške situacije, trebamo primijetiti i one dobre. (Čak i dobre trenutke u nekom stvarno teškom danu.) Baš kako mi želimo znati da se naš svakodnevni rad cijeni, tako i djeca žele znati da su njihova nastojanja primijećena.
„Hvala što si spakirao/spakirala svoj ručak danas.“ „Hvala što tako dobro slušaš.“ „Hvala što si pomogao/pomogla sestri.“ Čak i „Hvala što si ispunio/ispunila sve svoje obaveze. Znam da si želio/željela prvo napraviti neke druge stvari. (Neizrečeno: jer si to isplanirao/isplanirala.) Cijenim što si to napravio/napravila iako je bilo teško.“
12. „Volim te…“
Uz sve riječi koje tražimo, ove dvije bi trebali jednostavno i često koristiti. Iz naših riječi i djela djeca bi trebala znati da ih, bez obzira što se događa, UVIJEK volimo. Dvije su velike istine:
1. Učenje i razvoj događaju se u kontekstu međuljudskih odnosa.
2. Zdravi međuljudski odnosi, naročito unutar obitelji, grade se na bezuvjetnoj ljubavi.
Prije, tijekom i nakon najizazovnijih situacija s našom djecom, moramo ih uvjeriti da su uvijek sigurni i voljeni, bez obzira na sve. Ljubav je kompenzacija za sve roditeljske pogreške. Čak i kad ne možemo pronaći prave riječi ili te riječi ne zvuče kako bi trebale. Kad one dolaze iz ljubavi i kad je ta ljubav konstantno jasno izražena, s vremenom nađemo zajednički jezik.
