Lijep je dan. Krećem na sistematski, kao i svake godine. Zajedno s kolegicom D. Uvijek idemo zajedno, rutinski odradimo sistematski i jedva čekamo da poslije toga odemo na pizzu. Moramo se dobro nahraniti jer idemo na posao u popodnevnu smjenu. Godinama ponavljamo taj naš mali ritual.
Tako je bilo i ovaj put. Srećemo se po hodnicima ustanove samo se, kada obavimo koji pregled, propitkujemo je li sve u redu? Svake godine isto, ustaljen ritam, sve znamo.
Jedina razlika ove godine je u tome što nova polica sadrži i UVZ štitnjače te vađenje TSH i fT4 hormona.
To meni ništa ne znači. Za UVZ štitnjače znam jer mi to mama radi godinama, ali što je taj nekakav TSH i ft4 nemam pojma i baš me ne zanima previše. Zdrava sam, idem u teretanu, hodam par puta tjedno brzi hod s djecom u duljini od 5 km. Tako da sistematski doživljavam kao nešto usputno prije odlaska na pizzu i posao. Konačno smo obje gotove i sjedamo u auto. Razgovaramo o pretragama i sretno zaključujemo da je sve manje-više ok osim nekih sitnijih tegoba za koje znamo da ih imamo, ali ih „furamo“ već godinama. Tipa D. ima migrene, ja povremeno gastritis, imamo neke ciste, ali to nisu nikakve novosti. Ja usput spomenem da mi je lik našao nekakav čvor na štitnjači, ali ima ih i D. godinama, ima ih moja mama, ima ih pola ljudi koje znam pa je ok. Neke punktiraju povremeno i to je sve što ja znam o štitnjači. Čak ne znam ni čemu ona služi, ali nisam studirala medicinu pa ni ne smatram potrebnim znati sve o svakom organu. Stižemo na Savu, naručimo kavu i pizze i uživamo na terasi gledajući zgodne frajere kako đogiraju po nasipu.
Nakon nekoliko dana zovem na Rebro pokušavajući se naručiti na UVZ štitnjače, ali mi žena objašnjava da ne ide to tako. Da se moram prvo kod njih naručiti kod endokrinologa, pa onda će on odlučiti da li moram na UVZ, bla, bla. Melje, iako sam joj objasnila da sve to imam već obavljeno i da su mi na sistematskom rekli da ga treba punktirati. No, žena ne odustaje, ali odustajem ja. I ne odem na punkciju. Uostalom, mama mi se pika već godinama kao drogerašica i uvijek je sve ok. D. mi kaže da ti gurnu igletinu od pola metra u grlo, i njoj je uvijek sve ok. I što sad ja s tim jednim čvorom, zamisli broja. Baš je taj jedan sad diskutabilan. Odem ja za svaki slučaj nakon pola godine izvaditi taj TSH i on je ok, znači štitnjača je ok. Logični zaključak nekoga tko o toj tematici ništa ne zna. I tu moja priča za 2014. godinu završava. Bilo je to negdje u ranu jesen.
Vrijeme prolazi, skače mala po onoj teretani, sva je u proteinima, L-karnitinu. To se diže sve veća kilaža na spravama, trbuh zalijepljen za kičmu kao u dvadesetogodišnjakinje, vaga se drži broja 52. Konačno su tri godine vježbanja dale zavidne rezultate. Muž i djeca presretni kako izgledam, ja puna snage i elana i što je najvažnije više me nikada ne boli kičma zbog koje sam i krenula u teretanu. Imam dosta izraženu skoliozu i uspjela sam toliko ojačati mišiće tako da sada oni nose kičmeni stup i nemam više bolova. A uz to još i izgledate fizički fenomenalno, a bliži se pedeseta. Zdravlje plus dobar izgled, dobitna kombinacija za biti sretan.
Tik-tak. Tik-tak. Osjećam. Ne mogu napisati što, jer nemam tih riječi. Osjećam nešto opipljivo. Nelagoda, vječnost, nešto je u zraku gotovo nestvarno.
Prošla je godina dana. Isti film. Kolegica D. i ja na sistematskom. Brzo sve obavljamo ne bi li nam ostalo što više vremena za kavu i klopu, jer od 13 sati radimo. Uđem ja na UVZ abdomena i štitnjače. Abdomen ok, dolazi on do štitne. Desno, lijevo, pa opet desno, pa već je predugo desno. Tik-tak. Tik-tak. Osjećam. Ne mogu napisati što jer nemam tih riječi. Nešto opipljivo osjećam. Nelagoda, vječnost, nešto je u zraku gotovo nestvarno. Odlazi „on“ do compa i gleda slike od prošle godine. Pita me jesam li obavila punkciju na koju me uputio. Nisam, jer su mi rekli da bla, bla, bla. Izverglam ja njemu cijelu priču. Obucite se, reče on ozbiljnim glasom kao da mu je taj tren netko umro. Sjednem nasuprot njemu i samo se sjećam djelića rečenica. „Sumnjao sam još lani, hormoni nemaju veze s karcinomom, morate hitno, nadam se da nije, ali…“ BLINK. What the fuck?
Ne moram vam ni reći da sam već za tri dana ležala na stolu i punktirala čvor. Naravno, ovaj put nisam išla legalnim putem već kako to moraš kad je frka – „preko veze“. Odmah mi je i moj frend kojeg iz milja zovem Krvopija, uzeo tonu krvi da mi vidi i te famozne hormone. Krvopija pika ljude cijelo jutro pa se do kraja radnog vremena „igra“ s našom krvi. Za nekoliko dana moj Krvopija me zove i zakazuje kavu da bi mi predao nalaze od punkcije. Preko moba ne želi ništa reći. Opet se pali znak za uzbunu. Da je sve ok to bi mi odmah rekao, pa bi mi nalaz dao jednom kad bi se vidjeli. Ali zakazuje kavu iste večeri. Odlazim na terasu i vičem mužu, koji je u dvorištu, da je zvao Krvopija i neka ide i on sa mnom na kavu jer sigurno imam rak pa možda neću biti u stanju voziti. Pogledao me kao da sam pala s Marsa i onako, kao svaki pravi muškarac rekao mi da nisam normalna. Odlazimo na kavu, Krvopija mi daje nalaz i čitam. Pa ponovo čitam. I razumijem samo onu riječ koju trebam razumjeti, zloćudan. Tu je još nešto s papilarac, ali to mi apsolutno ništa ne znači. Dajem papir mužu i šutim. Jesam li mu rekla, znala sam, osjećala! Takve se stvari osjete. Bar ih ja osjetim. Krvopija mi objašnjava, ako sam već trebala nešto dobiti, ovo najlakše što sam mogla. Izvade ga, dobiješ tablete, piješ svaki dan po jednu i to je to. Ajde, pa ako je to tako nije nešto strašno. Mogla sam i gore proći.
Eh, da sam tada znala ovo što sada znam, a to je činjenica da nije istina da popiješ jednu tableticu dnevno i to je to.
Pijemo kavu, njih dvojica pričaju o nogometu, ali osjetim da me čudno gledaju. Ili sada ja to već umišljam. Je li to već onaj pogled sažaljenja koji upućujemo ljudima kada vam kažu da imaju rak? Vozimo se kući, tišina je u autu. „Jesi li dobro?“, upitao me muž. „Pa jesam, ne znam, zbunjena sam“, odgovaram. A po glavi mi se vrte svi kotačići koje imam. Tisuću misli prolazi mi glavom. Zloćudni, zloćudni, zloćudni. Kao avet ta riječ nadglašava sve ostale misli. Cijelu noć guglam, pokušavam zapamtiti što više podataka. Pa sve u svemu i nije tako strašno kao što zvuči. Eh, da sam tada znala ovo što sada znam, a to je činjenica da nije istina da popiješ jednu tableticu dnevno i to je to.
Sljedeći dan dolazim na posao, govorim svojim curama da imam rak i dajem im nalaz punkcije. Objavljujem to kao da im govorim da mi imam crveni prišt ispod nosa. Sve odmah guglaju, čitaju, a ja se pravim kao da se to mene ne tiče. Ja sam kao kulerica, frejerica. Pa nećemo dramiti oko jednog račiča.
Kasna je jesen 2015. godine. Lišće se prelijeva u šarenim bojama, ispijaju se zadnje kave na suncem obasjanim terasama. Ja to ništa ne primjećujem jer obilazim doktore i zakazujem operaciju. Termin koji dobivam je 28. 12. 2015., ali ga odgađam na 19. 1. 2016. jer mi muž ima već zakazanu operaciju koljena i trebam njemu koji će u to vrijeme biti na štakama.
Čitam sve više o štitnjači, polako lovim konce i na preporuku kolegice s posla učlanjujem se u grupu „To nisam ja – to je moja Štitnjača!“.
