Štitnolabilan dan

Jutro. Čujem ptice, ne otvaram oči. Sama sebi šaljem sebi poruke: Budi seeee! Odljepljujem trepavice, tek da provirim kroz njih. Znam, to je jedan od onih dana u kojima se po jutru dan poznaje. Sve što sam jučer planirala, moram selektirati. Proljeće, sve se budi, samo ja spavam. Duša mi spava. Neprijateljica štitnjača još jednom daje do znanja tko je glavni. Bole me prsti na rukama, onako ćevapasti, srećom ne sviram klavir i ne bavim se preciznom mehanikom.

Sve što sam jučer planirala, moram selektirati.

Ustajanje. To kažem, ali ništa ne mrda. Iskoračim jednom nogom iz kreveta, pridružujem jednu ruku i tako ostajem, onako, visim na pola. Glava i dalje na jastuku. Ne mrda. Teška kao poslije kasnonoćnog izlaska. Uspjela sam nekako sjesti i to sad traje. Energija – nula. Raspoloženje – skoro jedan. Oblačenje traje predugo, bez obzira na moj trud i želju da to bude brže. Kad sam stigla do kupaonice, teturajući, spremam se na prizor ispred ogledala. Pa to nisu oči već neki zarezi, gornji kapci otečeni, dodiruju donje trepavice. Jučerašnji nalaz TSH potvrđuje slika u ogledalu. Pa, tko to meni opet uzvraća udarac na terapiju? Moja leptirica na vratu koja stišće, buja, raste? Trudim se i ne gledam previše, tko zna što ću još novoga primijetiti, dovoljno sam se uplašila svoje slike u ogledalu.

Doručak, velika kava, vitamini, euthyrox odrađen još u toku noći, da ne bude zabune. I dok polako splašnjavam, gledam u sobni bicikl koji sam planirala voziti i jurim njime kilometrima kroz maštu. Ali danas će morati ostati parkiran, nemam snage. Koliko imaš energije toliko je trošiš – to sam naučila kroz dugogodišnju borbu s hipotireozom. Kad zatrokira, leptirica proizvodi taman toliko hormona da održava vitalne organe u minimalnom radu. Znači, danas se štedim. Treba znati stati, a ne kasnije kad je, kako kaže moja pokojna baba, „dockan“. Dan je tek krenuo, a meni je već noć bliska. Da se ušuškam, prenoćim i dočekam reprizu dana, samo sa sretnijim tijekom.
Možda se danas ohrabrim pa napravim koji selfie, samo da podignem obrve, da mi se vide oči!

 

Tatjana Sekulić

Ostvarena na svim poljima, davno shvatila veličinu malih vrijednosti. Vođena kroz život riječima: "Možeš ti to..." I, mogu!

WordPress Ads