Imala sam rak u 35. godini. A baš sam mogla i nemati ga. Pogotovo nije trebao metastazirati:
…da sam jela zdravije, da se nisam živcirala, da sam imala bolji brak, da sam imala mamu i tatu kao podršku, da sam išla na kontrole…ups!
Išla sam na kontrole redovito, ali… Doktor-radiolog koji me pratio, odnosno, u samom početku tu bezazlenu promjenu u mom tijelu, bio je teška pijandura. Bio je i režimska pijanura. Načelnik Radiološkog odjela Instituta za onkologiju u…jednom gradu, te 1993. godine. Na moje su oči umirale divne žene, tražeći zakašnjeli spas od njegovih fatalnih grešaka – u Parizu.
Rado bih, svima koje imaju snage, rekla – slijedite moj put. No, svatko ima svoj put.
I kad sve to zbrojiš, što tebi, Grozdani, te kobne 1993. godine, do jučer zdravoj, a danas umirućoj, preostaje kad ti stignu rezultati HP? Borba ili predaja? Šanse, kažu doktori, nikakve… Odmah su mi napravili sterilizaciju. Nema više hormona. Eto i klimaksa. Kemoterapija. Zračenje.
Zašto baš ja?
Noć. “Zašto baš ja?”. Standardno. Postigla kroz bijes i svađu s Bogom (neka mi oproste vjernice) dogovor (u stvari, utiskivala si na taj način u svijest budući zavjet prema samoj sebi): “Muči me, Bože, najtežim životnim patnjama, trpjet ću sve, ali ćeš me pustiti da vidim odrastanje svoje djece i njih kao odrasle osobe.” A s onim funkcionalnim dijelom sebe lako sam dogovorila: “Borba“!
Uskoro ćelava i požutjela, iznemogla od mučnine, kemoterapije, zračenja. Trajalo je to, tako ćelava, bar godinu i pol.
Prošlo je 27 godina☺. Trebala sam već odavno aneksirati one svoje dogovore s Bogom iz mlađih dana.
Ne bih se voljela ponovno roditi. Ali, da sam u ovom životu bila odabrana za nešto veće i značajnije od običnog i da sam ispunila to meni namijenjeno – jesam.
Yoga. Yoga. Yoga. Mir, vitalnost.
Možda je ovo nabrajanje najtanji dio teksta. Rado bih, svima koje imaju snage, rekla – slijedite moj put. No, svatko ima svoj put. I, ovo nema veze s nametanjem, osim prve rečenice – koja je imperativ: Odmah sam se vratila na svoj posao! U to sam vrijeme imala ljekarnu.
A svoju sam kuhinju navečer pretvarala u laboratorij za svoja jela i sokove (Duška je kuhala djeci. Hvala ti, Duška!❤)
Makrobiotika je godinama bila moja hrana. Sad jedem sve.
Kombuha je godinama bila moje osnovno piće, staklenke od 5 litara s ruskim čajem i gljivom. Čak je i ukusno.
Silovit protivnik i borba života
S moskovskog su mi instituta za onkologiju poslali neki recept, inače poznat među pacijentima, s biljkom aloa verom, cikorijom i da ne nabrajam sastojke po sjećanju… Pravi se i pije dva puta godišnje po 40 dana.
Brojs – čajevi, sokovi
Todoxin (hvaljen i osporavan)
Bereš kapi
Kopriva, maslačak, klice i sl.
Još toplo, svježe pomuzeno kozje mlijeko od koza koje moj susjed uzgaja na zemunskom Lidu. Ovim nabrajanjem samo sam zagrebala po sjećanju i onome što sam godinama koristila.
Yoga. Yoga. Yoga. Mir, vitalnost.
Kupila sam djeci psa.☺
Razvela sam se.
…I posudila novac za kontrolu u Parizu.
Sama sam vratila. Poslije. Proširila sam i posao. Kupila sam djeci stanove i pomogla im da postanu dobri, obrazovani i vrijedni ljudi.
Uspjela sam, bježeći od smrti u zagrljaj života, biti uspješna majka i voditi malu, profitabilnu firmu…
Svatko ima svoj način. Moj je bio silovit, baš kao što je to i moj protivnik bio.
Autor: Grozdana I.
Naše priče: Ali, ja sam borac!