Valjani podaci pacijenta, UZV prikaz čvorova, scintigrafski prikaz hladnih čvorova i ciljana citološka punkcija dat će odgovor je li tvorba maligna ili benigna. Ukoliko je maligna, riječ je o karcinomu. Razlikuju se četiri vrste karcinoma štitnjače: papilarni, folikularni, medularni i nediferencirani. Između ta četiri karcinoma razlika je u prognozi, brzini širenja i rasta. Najbolju prognozu ima papilarni koji sporo raste, može godinama ostati posve nepromijenjen i začahuren (lokaliziran) i bez metastaza. Folikularni je najagresivniji, brzo se širi i metastazira u kosti i pluća. Medularni i nediferencirani su veoma agresivni, ali, srećom, najrjeđi.
Najčešći je najbezazleniji, papilarni karcinom, i obuhvaća oko 80% slučajeva karcinoma štitnjače.
Liječenje karcinoma štitnjače radikalno je.
Operativnim se putem posve odstranjuje tkivo štitnjače, potom se radi tzv. radioablacija preostalog tkiva štitnjače. Ona se sastoji od davanja radioaktivnog joda pacijentu s ciljem da radioaktivni jod uništi sve preostale stanice štitnjače nakon operacije.
U SAD-u se u posljednje vrijeme među liječnicima debatira je li potrebno, kad je riječ o papilarnom karcinomu, odstraniti baš cijelu žlijezdu ili u obzir dolazi i tzv. poštedna operacija, tj. odstranjenje samo zahvaćenog režnja. Nakon takve operacije ne slijedi radioablacija i pacijent nije osuđen na doživotnu terapiju nadomjesnim hormonima kao što je to slučaj nakon operacije tijekom koje se odstranjuje cijela žlijezda.
Rasprave među liječnicima još traju, a prema našem standardu obično se odstranjuje svo tkivo. Razgovarajte o opcijama sa svojim liječnikom. Ono što nam preostaje je nadati se da će svjetska praksa uskoro zaživjeti i kod nas te da će se prilikom operativnog zahvata odstraniti samo oboljeli dio štitnjače, a njezin zdravi dio ostaviti u tijelu.
