Tko nije čuo za njega? Uvukao se podmuklo u moju obitelj, a onda i u mene. Kako ga se riješiti, kako živjeti s njim?
Već sam ranije pisala nešto na ovu temu, ali evo, obećala sam Branki da ću i ja ispričati cijelu svoju priču, pa mi se u ovom lijepom nedjeljnom popodnevu učinilo da to i mogu. Nitko ne zna kada i kako se ON – RAK – KARCINOM (u narodu odavno, s punim pravom, prozvan PODMUKLI ) uvuče u nas i gdje je to mjesto koje mu pogoduje. Tako niti ja niti moja sestra nismo imale potrebe razmišljati o njemu i sličnim problemima. Radile smo, gradile uspješne karijere, od knjigovođe, šefa računovodstva do viših i odgovornijih funkcija, kao što i većina nas radi ili teži tome. Onda, jednog dana, seka kaže: idem na kontrolu štitnjače, imam neki čvorić… Ok, čvorić, pa što je to za nas, za nju… Bez panike razgovaramo i razmišljamo o dobrom kirurgu. Bila je to davna 2000. godina. Nedugo nakon toga, u razgovoru mi naša draga prijateljica, dr. Vesna kaže: “Žao mi je tvoje seke. Znaš li ti što će oni njoj napraviti? Znaš li ti da će oni nju skoro “zaklati”? Znaš da joj se mogu oštetiti glasne žice i da možda više neće moći pričati?”
I ode moja hrabrost u dijeliće, krenuše mi navirati misli i slike, ali ubrzo opet tražimo najbolja rješenja, zajedno s našom dr. Vesnom Dropić Suljević. Tako smo stigli i do njenog kolege i prijatelja, dobrog kirurga dr. Enesa, koji je na sebe preuzeo brigu o mojoj seki i krenuo u rješavanje njenog problema, čvorića u jednom režnju štitnjače. Odstranili su ga, i dok je još bila u operacijskoj sali napravili su joj brzi, ex tempore, ph nalaz. U jednom bolničkom sobičku čekamo ishod operacije i rezultate nalaza zajedno sestrin muž i ja, čekamo i pušimo jednu cigaretu za drugom… I konačno stiže dobra vijest: nalaz uredan, operacija gotova, jedan režanj ostaje, a drugi je izvađen…
Prolazi vrijeme, radimo, živimo svakodnevni život pun svega i svačega, pa i onih dragih radosti, od mojih kćeri, udaje, dolaska novih, malih članova u obitelj…. I onda ponovno, jednoga dana, kaže mi sestra: “Opet moram na operaciju. Znaš, išla sam na par pregleda i mišljenje liječnika je da moram izvaditi i ostatak štitnjače.”
Opet tražimo kirurge koji su je i prvi put operirali. Nisu više u našem Kliničkom centru. Vremena se mijenjaju, sada rade privatno. Dogovaramo operaciju, obavljena je rujnu 2011. god. Čekamo nalaz bez opterećenja. Pa i prošli put je sve bilo ok. I onda, mjesec dana kasnije saznajemo da se u čvoriću nastanio i prilično učvrstio ON-podmukli, treći stadij… Ne znam više kako živjeti, počinjem padati u depresiju, padam u stanje nemoći i dozvoljavam da me misli i strahovi nadvladaju, gubim volju i smisao za sve što me do tada zanimalo. Ne, ne zanima me nikakva odjeća, ništa mi više nema smisla, jer ne znam kako se sada boriti. Kako pomoći, kako se izvući, nemoćna sam. Po prvi put ja ne znam pomoći… i padam. Moje je raspoloženje sve lošije, osmijeha na mom licu više nema.
Vrijeme prolazi. Sjetim se kako i ja imam čvoriće i kako bih i ja trebala provjeriti svoje stanje. I tako, krajem godine, sa suprugom odlazim na Čigotu, Zlatibor. Provjeravam nalaze i čekam dolazak profesora iz beogradskog KCS kako bismo porazgovarali. Kažem mu da je i moja sestra njegov pacijent, da je imala karcinom i pitam trebam li i ja nešto, uz hormone, dodatno prekontrolirati? Odmah su mi preporučili punkciju čvora (tada mi je prvi put i napravljena punkcija) te, dodatno, tumor marker kalcitonin, inače, još jedan hormon štitnjače. Nalazi će biti gotovi za 15-tak dana, nazovite i provjerite. Vraćam se kući, zabrinuta za sestru koja treba primiti ablativnu dozu radioaktivnog joda. Gdje to obaviti? Kakve su posljedice? Kako?
Ponovno se uključuje naša draga Vesna. Dogovaramo se za Banja Luku, Vesna tamo ima prijateljicu koja nas je dočekala, objasnila proceduru i pokušala nam sve olakšati. Vraćamo se kući, u autu je i Vesna, pričamo, planiramo pauze, kažem kako me ne zanima nikakav shopping centar, ništa. Moja seka ne vjeruje da ne želim u shopping, ponovno pita, pa na moj potvrdan odgovor otvara torbu i iz nje vadi hrpu papira, testova. Kaže mi čitaj, čitaj naglas. Pogledam. Upitnici. Popunjeni upitnici o tome kako se ona, moja sestra, nosi sa spoznajom da boluje od karcinoma. Čitam. Čitam i sa svakim pitanjem moje raspoloženje raste, moja se krv pokreće, osjećam kako se vraćam u život. Bože, moja seka ne pati. Ona živi, a ja patim. Bože, što sam to sebi činila. Bože, hvala ti što imam ovakvu sestru. Hvala ti što je moja. Hvala na snazi koju si njoj dao, a ona meni. Povratak kući je naglo je postao puno ugodniji. Konačno, nakon 3 mjeseca osjećam kako imam pravo živjeti istim životom kojim sam živjela, da neću izgubiti sestru, da će ona ovog, podmuklog, srediti za sva vremena. Tu sam, moja snaga raste.
Tada se javlja moja mlađa kćerka. Planira svadbu. Želi vjenčanje i cijelu svadbenu ceremoniju. Pokušavam je odgovoriti od toga. Nemam ja snage to sve organizirati. A sestra, koja mora na zračenje, daje podršku mojoj kćeri. Svi su se složili. Ona, moja ljubimica, želi svadbu, bila je najbolji učenik, učenik generacije, izvrstan student, uvijek dobro dijete, pa zar da njoj, prvi put iskazanu želju – ne ispunim? Pristajem. Zaboravljam na svoje nalaze koji su odavno gotovi. Podsjeti me na njih moja starija kćer. Nazovem. Kažu mi, nalazi Vam nisu uredni, neka netko dođe po njih, a Vi se morate javiti svojim liječnicima. Pitam, molim da mi pročitaju rezultate, kažu da je kalcitonin 100!!! Zapišite i javite se svom liječniku s tim nalazom. Nisam otišla liječniku, otišla sam na Google, malo pogledala i ostavila to, gurnula, nije mi se svidjelo to što sam pročitala. Kako sada o tome pričati, moram biti snažna, sestra je obavila zračenje, oporavak teče, a čekaju me i pripreme za 19.5., veliki dan moje kćeri.
Uz odgovoran posao koji sam tada radila, uspjela sam organizirati sve što sam planirala, a nekoliko dana prije svadbe stigao je i suprug s terena kako bi mi pomogao. Sve je super prošlo, bilo je lijepo, organizovano, svi zadovoljni, vrijeme je još dodatno uljepšalo njen dan. A ja presretna zbog ispunjene želje svojoj ljubimici.
Nastavljam život po starom. Dolazi ljeto, starija kćer ponovno povlači pitanje: Mama, kada ćeš ponoviti nalaze, znaš da nisu bili dobri? Da, znam, znala sam od prvoga dana, ali nisam mogla prihvatiti, nisam se mogla boriti na dva fronta. Svjesno sam rješavala jedno po jedno, sestra se dobro oporavljala, kćer sretna otputovala na bračno putovanje, sada, eto, mogu…mogu otići na odmor, odmoriti se od svega, pa ću onda krenuti dalje. Tako je i bilo.
Stiže listopad, ja ponovo na Čigoti. Sada u društvu moje starije kćeri, njenog četverogodišnjeg sina i moje sestre. Odlazim na šalter, idem do liječnika, ponavljam pretrage. Kažu mi da dođem poslije 12.00 h. Dolazim, uzimam nalaz na šalteru, tražim samo kalcitonin. A, on, 620! MRAK! TAMA. RAK! RAK! Ponovo nešto o čemu ne znam ništa. O toj vrsti raka ne znaju ni drugi. Čitala sam o njemu, nadala se da to neće biti u mom slučaju, nadala se da je rezultat pretrage pogreška, da je možda netko pogriješio, pa dodao jednu nulu.
Spominju u znanstvenim radovima kako kalcitonin može biti povećan i zbog radioaktivnog joda, a ja sam ga pila još davne 2002., poslije sestrine prve operacije. Tješila sam se da je to moglo povisiti vrijednosti kalcitonina. Neka je sve, samo neka nije MEDULARNI CA. Ali, jest. Potvrdili su mi profesori na pregledu i dali upute kako i gdje dalje. Objasnili da je prognoza loša ako se operacija ne izvede dobro, da nije dobro ako je već metastazirao…. Sreća za sve nas tada je bio moj unuk. Bog nam uvijek da nekoga tko će nas izvući. Dobila sam neku ogromnu snagu, hrabrim se i bodrim, kako i ne bih, sa mnom u autu kćerka i moja seka kao vozač, seka koja iza sebe ima godinu svoje borbe. Mlađa kćer leži kod kuće, trudnica s rizičnom trudnoćom, a muž je opet na terenu, sam. Kako im reći? Moram imati snage.
I idem od jednih do drugih, meni najdražih, i izgovaram tu strašnu riječ, ali sa snagom i odlučnošću da to riješim.
Sljedećih mjesec dana provodim u pripremi za operaciju, ponovno tražim dr. Enesa i dr. Akšamića, našu Vesnu… Ali, šoook. naša Vesna je na UKC-u, leži, operirana je, odstranili su joj dojku, ima RAK.!!! ZVONIIII. Ja u bolnici, Vesna u bolnici. Izađem u trenirci i nađem je u sobi. Snažna, atraktivna, lijepa… Ne kažem joj za svoju borbu. Saznat će, vidjela me, dobro sam! 
Dane provodim u šetnji, očekujući operaciju, planiram što ću i kako nastaviti živjeti kada sve to završi, kada se probudim. Sama sebi dajem obećanje da ću ostaviti cigarete iako sam strastveni, dugogodišnji pušač, zasijat ću vrt, hoću zdravu, domaću hranu, bez kemije… Operacija je bila u mjesecu studenom 2012.
Nakon buđenja, sretna i radosna prihvaćam drugu životnu šansu. Počinjem svoju borbu za sebe. Zbilja počinjem voditi računa o sebi. I onda stiže ph nalaz. Imala sam dva čvora, dva, u oba su bili karcinomi. RAK MEDULARNI i RAK FOLIKULARNI. Različito se liječe. Moram na ablativnu dozu radioaktivnog joda , a poslije toga na kemoterapije medularnog ca…. Nisam posustala. Upustila sam se u borbu za svoj život, prepustila sam stanju svoga tijela i duha da me vodi. Molila se Bogu i vjerovala da ću uspjeti. Otišla sam na ocjenu radne sposobnosti i komisija me ocijenila invalidom prve kategorije. Mirovina. Bez ijedne moje riječi, bez traženja veza. To je moje zdravstveno stanje. Napuštam posao direktora Centra za socijalni rad i odlazim u mirovinu.
Odmaram od svega i pomalo planinarim, pomalo posjećujem edukativne seminare za samoosnaživanje. Mijenjam mjesto boravka i pronalazim još više sadržaja za ispunjeniji život. Nalazim i moju Vesnu, družimo se i zajedno tragamo kako si pomoći. Po prvi put imam vrijeme za sebe. Razmišljam o svojim potrebama, ali i potrebama svojih bližnjih. Imam puno ljubavi, puno strpljenja i puno znanja o svojoj bolesti, ali i dalje učim.
Kontrole su stalne, to znate, ali ono što je meni važno je da nikada niti jednu kontrolu nisam očekivala sa zebnjom i strahom. Hvala Bogu, naučila sam da to nije dobro. Naučila sam svaku kontrolu, koju sam obavljala negdje drugdje zbog specifičnosti bolesti i nalaza koje sam morala napraviti, pretvoriti u turističko putovanje, a ne u kontrolu. Nalazi nisu uvijek dobri. Sada je pet godina od dijagnosticiranja bolesti. I ova godina je imala svojih dramatičnih situacija. Ali, ja sam borac. Bog dragi me naučio izvojevati pobjedu na najbolji način, uz vjeru u njega i znanje da ono što je do mene moram učiniti na najbolji, najlakši, najljepši i najmanje stresan način. A za sve ostalo se Bog pobrine.