Patagonija…udaljena južnoamerička ljepotica na koju podjednako pravo polažu i Argentina i Chile. Zemlja glečera, pampi, planinskih vrhova, jezera, Charles Darwin-a i možda najljepših južnoameričkih pejzaža!
Pa, krenimo na još jedno putovanje…
U prosincu 2016.g. suprug i ja sjedili smo u maloj gostioni Rio Rubens na lokalnoj cesti između Puerto Natales-a i Nacionalnog parka Torres del Paine u Chileu. Upravo smo se iskrcali s broda kojim smo oplovili i pristali na Cape Horn, a naša sljedeća destinacija bio je spomenuti nacionalni park, navodno raj za ljubitelje planina i aktivnog odmora. Ručali smo i komentirali par dana provedenih na brodu, izvrsno društvo koje smo upoznali (par s Malte i par iz Belgije) i razgovarali o putovanju koje nam se upravo dešavalo i koje smo smatrali jednim od „najavanturističkijih“ do sada.
Tijekom razgovora pogled su nam privukla dva sportska bicikla nakrcana putnim torbama koja su se nalazila ispred gostione. Pitali smo se koja im je početna točka i koji će im biti krajnji cilj? Uskoro smo saznali da su vlasnici bicikala stigli prije par dana avionom iz Nizozemske u Ushuaia-u (najjužniji gradić na svijetu koji se nalazi u argentinskom dijelu Patagonije) te da im je plan putovati godinu dana biciklima zapadnim dijelom južne, srednje i sjeverne Amerike, od spomenute Ushuaie pa sve do grada Anchorage na Aljasci! Dakle, cijeli Chile i njegove Ande, Peru, srednja Amerika, Meksiko, Kalifornija, Kanada, pa sve do Aljaske! Nakon razgovora sa simpatičnim mladim Nizozemcima (volim ljude u ranim četrdesetima svrstati u mlađu kategoriju ?) malo nam se promijenila percepcija našeg putovanja i pojma „avanturizam“.
Nama je fokus ovaj put bio na, kako sam već i spomenula, Cape Horn-u te obilasku i planinarenju na najjužnijem dijelu Južne Amerike – Patagoniji.
Putovanje smo započeli u Ushuaia-i (u koju smo sletjeli iz Buenos Aires-a), za koju smo izdvojili jedno noćenje, jer smo se već sljedeći dan ukrcavali na brod kojim smo trebali oploviti Ognjenu zemlju ili Tierra del Fuego. Osim činjenice da se nalazite u najjužnijem gradiću na svijetu u kojem je nedavno (2015.g.) boravila ekipa filma The Revenant, uključujući i L. Di Capria (spavao je u Arakur Ushuaia Resort, ako će nekoga zanimati) jer su dio filma snimali u okolici, mene se Ushuaia nije posebno dojmila. Uzmite u obzir da ovaj putopis pišem s određenim odmakom od putovanja, nakon što su se dojmovi slegli te da je, uz sve ostalo što smo vidjeli na ovom putovanju, Ushuaia možda i neopravdano pala u drugi plan. Inače, Ushuaia je, uz grad Punta Arenas, glavno polazište za ekspedicije čija je krajnja destinacija Antarktik ili plovidba oko Ognjene zemlje i Cape Horn-a.
Već sljedeći dan ukrcali smo se na brod Stella Australis i započeli s trodnevnom plovidbom na kojoj je „glavna zvijezda“ trebao biti već spomenuti rt Horn ili Cape Horn.
Ukoliko imate (kao i ja) averziju prema boravku na velikim kruzerima, grupnim izlascima i povratku na brod sa stotinama ili tisućama drugih ljudi, moram vas odmah razuvjeriti i napisati da brod Stella Australis broji 100 kabina i na njemu može boraviti maksimalno 210 putnika. Brod funkcionira savršeno, a pod tim mislim na osnovnu organizaciju prilikom napuštanja broda i povrataka na brod specijalnim gumenim čamcima (Zodiacima), izletima koji su sastavni dio putovanja, hrani na brodu, predavanjima o Charlesu Darwinu, glečerima, biljnim i životinjskim vrstama koje obitavaju na području Patagonije itd. Stručno, motivirano i educirano osoblje broda svakako je dalo značajan doprinos vrlo visokoj ocjeni koju bih dala ovom dijelu putovanja.
Prvu noć plovi se kroz Beagle Channel i prelazi u teritorijalne vode Chile-a, a jutro donosi uzbuđenje i neizvjesnost jer vam nitko ne može garantirati da će se moći iskrcati i prići gumenim čamcima Cape Horn-u. Neizvjesnost je bila tim veća jer smo znali da se u zadnjih nekoliko tjedana nije uspjelo prići zbog jakih vjetrova i valova koji su česti na tom području. To je ujedno i zadnja točka na kopnu koja je u davna vremena pomorcima, koji su plovili poznatim Drake-ovim prolazom, između atlantskog i pacifičkog oceana, ostajala urezana u sjećanje. Područje ispred i oko Cape Horn-a smatra se najvećim grobljem brodova na svijetu (prema podacima s interneta riječ je o više od 800 potonulih brodova na kojima je poginulo više od 10.000 pomoraca). Nakon otvaranja panamskog kanala 1914.g. plovidba Drake-ovim prolazom ostaje rezerviran za iskusne pomorce željne avanture. Otočje oko Cape Horna proglašeno je u 2005.g. UNESCO-vim rezervatom biosfere.
Mi smo taj dan imali sreću s vremenom te je oko 6,30 h počeo prijevoz Zodiacima, a na Cape Horn-u dočekuje vas nasmiješeni kapetan, koji je ujedno i svjetioničar, pruža ruku svakom posjetitelju željan novih lica i zahvalan na mogućnosti da s nekim porazgovara jer on godinu dana boravi sam na otoku.
Slijedi obilazak otoka, posjet svjetioniku i maloj kapelici pomoraca te obavezno slikanje ispred skulpture albatrosa, ujedno spomenika svim pomorcima koji su oplovili najjužniji rt svijeta.
Sretni što smo uspjeli pristati, doživjeti kišu, sunce i mističnu izmaglicu na Cape Hornu-u vraćamo se na brod, doručkujemo i krećemo prema sljedećem odredištu, tj. Wulaia Bay-u, gdje je Darwin ispisivao stranice povijesti i proučavao endemske vrste i bioraznolikost tog podneblja. Slijedi ponovo iskrcavanje i obilazak lokacije uz stručnog vodiča kojeg smo slušali „otvorenih usta“ dok je govorio o domorocima, europskim misionarima koji su došli u taj kraj, a usput nam je pokazivao endemske biljne vrste, divlje orhideje i voće calafate (najpoznatije voće u Patagoniji, slično našim borovnicama).
Nakon još jedne noći provedene na brodu, ponovno uplovljavamo u mirnije vode Beagle kanala, na područje Nacionalnog parka Agostini, gdje se opet Zodiacima iskrcavamo na obalu i pješačimo rubom prekrasne lagune okružene prašumom do Aquila glečera.
Zadnji, četvrti dan našeg boravka na brodu, bio je predviđen za posjet Magdalena otoku, koji se nalazi na pola puta između Ognjene zemlje i Chile-anskog kopna. I taj dan buđenje je bilo predviđeno u cik zore (5:30 h) jer je to vrijeme kada je najbolje vidjeti kolonije pingvina, na tisuće njih. 2-3 sata koja smo imali na raspolaganju za šetnju između pingvina i slikanje bilo je, naravno, prekratko! Uživali smo u mladuncima i njihovim roditeljima, pažljivo im se sklanjajući s puta kada bi nam odlučili presjeći stazu, jer ipak smo mi bili gosti na njihovom otoku.
Inače, za one koje će interesirati, za putovanje brodom Stella Australis moguće je odabrati između 9 različitih opcija, ovisno o tome želite li kružno putovanje ili „one way“ te ovisno o tome koliko noći želite provesti na brodu. Nama se boravak od 3 noći pokazao kao optimalan s obzirom na ukupan broj dana predviđenih za ovo putovanje. Bitno je znati kako NEMA garancije da ćete uspjeti doći do Cape Horna, pristati uz Aquila glečer i na Magdalena otok, jer sve ovisi o vremenskim uvjetima koji su u tom dijelu svijeta jako promjenjivi.
Iskrcavanje s broda u gradu Punta Arenas, označilo je početak drugog dijela našeg putovanja i boravka na području Nacionalnog parka Torres del Paine u Chile-u.
Za boravak smo odabrali hotel Tierra Patagonia, smješten u centralnom dijelu nacionalnog parka, na jezeru Sarmiento i s pogledom na čuvene vrhove, tzv. Torres-e. Kada su u hotelu čuli da smo iz Hrvatske ispričali su nam kako je područje gdje se danas nalazi nacionalni park 60-tih godina prošlog stoljeća bilo kupljeno od dvije hrvatske obitelji, a par dana nakon što su postali vlasnici, područje je proglašeno zaštićenim nacionalnim parkom.
U navedenom hotelu rezervirali smo 4 noći, a sljedeće tri noći trebali smo provesti u gradiću El Calafate, početnoj točci za istraživanje glečera Perito Morreno i Nacionalnog parka Los Glaciares.
Već sljedeće jutro razgovarali smo s managerom hotela i razmatrali opcije za produženje boravka u hotelu za još jednu noć, bez obzira na činjenicu što smo imali već unaprijed plaćene i rezervirane sljedeće tri noći u El Calafate-u za koje nije postojala mogućnost promjene rezervacije.
Inače nam nije običaj tako iznenada mijenjati planove, posebno kada imamo unaprijed rezerviran i plaćen smještaj, no hotel i njegovo okruženje dali su nam i previše argumenta u korist takve odluke i promjene plana.
Osim toga, nakon što smo razmotrili brojne opcije hike-inga koje nudi NP Torres de Paine (koji se po National Geographic-u ubraja u top 5 nacionalnih parkova na svijetu), shvatili smo da ni 20 dana ne bi bilo dovoljno za obići kilometre i kilometre staza, jezera i uživati u aktivnom odmoru.
Uglavnom, 2-3 dana su nas držali u neizvjesnosti i predzadnji dan nam je bilo potvrđeno kako nam mogu osigurati dodatnu, petu noć.
Hotel i njegovo okruženje nude vam niz mogućnosti, od uživanja u finim chileanskim vinima i lokalnoj kuhinji, preko izležavanja u biblioteci i listanja knjiga, SPA centru s bazenom pa do poludnevnih i cjelodnevnih hike-ing tura s vodičem.
Naš odabir bilo je ovo zadnje, tako da smo svaki dan birali između jedne cjelodnevne ili dvije poludnevne hike-ing ture. Svaki dan prelazilo se između 10 i 22 km, ovisno o izabranoj turi, a krajolici kroz koje smo prolazili ostavljali su bez daha (slike za ovaj putopis birala sam sa suprugovog kompjutera jer ih oni ima uredno razvrstane po lokacijama i kod svake treće-četvrte slike imala sam isto pitanje…Ma čekaj, ovu stvarno nisi „fotošopirao“??). Boje su nevjerojatne, a kreću se od bezbroj nijansi zelene, preko tirkiznih i svjetlo plavih jezera, pa do sivih nijansi granitnih stijena i planinskih vrhova.
Dodatnu dramatičnost svemu daju bijelo-crna opožarena stabla jer je nacionalni park, nažalost, u proteklih 20-30 godina bio tri puta pogođen velikim požarima, a zbog tamošnje klime opravak stabala je vrlo spor. S nižom vegetacijom je druga priča, no stabla se niti nakon 20-30 godina nisu uspjela oporaviti.
Životinjski svijet također je vrlo bogat, pa smo tako imali priliku vidjeti pumu kako jede svoj plijen, lisice, kondora i guanaco-se, no guanaco-si su posvuda pa vam, nakon prvotnog oduševljenja, postaje normalno što su na svakom koraku.
Lokacije snimljene unutar ovog nacionalnog parka ubrajaju se u najfotografiranije u Chile-u.
Nadam se da ću slikama koje sam izabrala barem donekle dočarati atmosferu i ljepote kojima smo bili okruženi. Za potpuni doživljaj morali bi osjetiti vjetrove koji pušu, čuti zvukove lavine i pucanja ledenjaka u daljini, pomirisati divlje orhideje, probati voće calafate… u dvije riječi, posjetiti Patagoniju!
Najpoznatija staza za planinarenje unutar nacionalnog parka zove za W Trek, dugačka je 76 km i za nju vam je potrebno 4-7 dana. Mi smo prošli dio te staze i mogu sa sigurnošću reći da se svaki prijeđeni kilometar isplati.
Iako smo znali da je još lijepih stvari ispred nas, teška srca oprostili smo se od tog dijela našeg putovanja i ekipe u hotelu.
Nastavno na hotel u kojem smo odsjeli, htjela bih spomenuti kako je dodatni „šlag na torti“ bila činjenica da management hotela, tijekom tzv. niske sezone, djelatnicima hotela omogućava i organizira na sveučilištu u gradu Punta Arenas (University of Magallanes) predavanja ponajboljih svjetskih glaciologa, biologa, geologa, geografa i drugih stručnjaka. Tako je i svaka naša hike-ing tura uključivala i kraća predavanja i cijeli niz zanimljivih informacija o povijesti Chile-a, geologiji tog područja, kondorima i načinu njihova života itd.
Sljedeća naša postaja bio je gradić El Calafate u Argentini, baza za istraživanje glečera Perito Moreno i Nacionalnog parka Los Glaciares.
Dolazak u El Calafate-a uključivao je i prelazak granice između Chile-a i Argentine, a što je bilo jedno interesantno iskustvo. Granični prijelaz je drvena kućica u koju stane cca 20-tak ljudi. Mi smo bili, uz još četvero gostiju iz našeg hotela, deseti u redu. U tom trenutku nismo znali da je uobičajeno da vodič ili vozač autobusa čeka red za sve ljude koji se nalaze u autobusu. Tako smo mi čekali cca 20 min (procedura jako dugo traje, iako ne bi trebalo biti tako), a u trenutku kada smo se približili djelatniku graničnog prijelaza, ispred nas se „ubacilo“ 60 ljudi za koje je u redu stajao vozač autobusa. Nije bilo šanse da nas puste da obavimo carinske formalnosti i našli smo se opet na kraju reda, a čekanje nam se produžilo na dodatnih 2 h. O ovome je bitno voditi računa ukoliko ovaj granični prijelaz morate proći kako bi stigli na avion, jer su velike šanse da zakasnite.
Obzirom da smo boravak u El Calafate-u prethodno skratili za jedan dan u korist Nacionalnog parka Torres del Paine, jedan dan smo izdvojili za obilazak gradića, a drugi dan je bio rezerviran za izlet na glečer Perito Moreno koji se nalazi unutar Nacionalnog parka Los Glaciares.
El Calafate je dobio ime po poznatom voću koje uspijeva u Patagoniji, a glečer je dobio ime po istraživaču iz 19. st. Franciscu Morenu. Francisco je 1902.g. proglašen „peritom“, tj. stručnjakom, pa otuda i naziv glečeru – Perito Moreno. Francisco je poznat, osim po svojim znanstvenim dostignućima i istraživačkom radu, po ulozi koju je imao u definiranju granice između Argentine i Chile-a, a pri čemu je, naravno, zastupao argentinske interese.
Perito Moreno je jedan od rijetkih glečera koji je u stalnom pokretu, a površina mu se ne smanjuje, već povećava. Trenutno zauzima površinu od oko 250 km2, a to je ujedno i treći najveći „spremnik“ svježe vode na svijetu. Uz najljepši dio glečera postavljena je drvena šetnica s nekoliko platformi s kojih se pruža izvrstan pogled na veličanstveni glečer. Isplati se pričekati 30-tak minuta na jednoj od platformi, jer trenutak kada se dio glečera lomi i pada u vodu je fascinantan. Mi smo trčkarali gore-dolje jer nismo uspjeli po zvuku točno locirati koji dio se upravo odlama.
Osim obavezne šetnje uz glečer, svakako sugeriram i vožnju brodom kojim je moguće prići još bliže glečeru, kao i kraći hike-ing po samom glečeru s derezama kojem vam vodiči pričvrste uz vaše cipele. Na glečeru vas podijele u grupe od cca 8-10 ljudi i slijedi šetnja od 1 h po ledenim vrhovima, uz obaveznu čašu viskija na kraju ture, u koju si sami odlamate komadiće leda.
Eto, to bi bila u kratkim crtama objedinjena sjećanja na Patagoniju, još jedno u nizu prekrasnih putovanja koje me obogatilo za nova poznanstva, lijepa sjećanja, desetke prijeđenih kilometara i neka nova znanja, iskustva, mirise i okuse.
Korisni savjeti za putovanje:
- Mjesto na brodu Stella Australis potrebno je rezervirati nekoliko mjeseci unaprijed jer trenutno imaju samo jedan brod (u najavi za 2018.g. je još jedan brod)
- Ukoliko niste tip od prevelikog planiranja putovanja, gotovo identičnu turu kakvu smo mi imali, pa i mnoge druge, možete rezervirati i preko fantastične National Geographic agencije, a njihov predstavnik za Hrvatsku je http://www.croatia-active.com.hr/
- Hike-ing na glečeru Perrito Moreno je jako dobra ideja, a sve završava čašom viskija u koji si sami lomite led
- Pripremite se na interesantan prelazak granice između Chile-a i Argentine i moguća višesatna čekanja i svakako vodite računa da se granica zatvara u 22 h
- Za hike-inge se obucite slojevito jer je vrijeme jako promjenjivo i mi smo znali kretati sa 4 sloja odjeće, a pri kraju ture bi „završili“ samo u majici s kratkim rukavima
- U Ushuaia-i obavezno probati lokalne rakove, a na ostalim lokacijama meso koje je fantastično, naravno uz obaveznu čašu chile-anskog Cabernet Sauvignon-a, Chardonnay-a ili Syrah-a (ne isključujem druge vrste)
