Kuba: priča o cigarama

Počeci

Tradiciju pušenja cigara prvi je zabilježio Christopher Columbus pri susretima s urođeničkim plemenima. Taino Indijanci izrađivali su cigare koje su nazivali cohiba. S njima su čak i tjerali komarce. Riječ “cigar” dolazi od riječi sikar, mayanska riječ za pušenje, koja je u španjolskom postala cigarro.

Populariziranje navike pušenja cigara (za razliku od pušenja lule koju je u Europu donio Columbus) počelo je u Španjolskoj. Tamo su prve cigare od kubanskog duhana izrađivane u Sevilli 1717. Potražnja za cigarama bolje kvalitete narasla je, a Sevillas (kako su nazivane španjolske cigare) bile su istisnute i zamijenile su ih kubanske cigare. Španjolski kralj Ferdinand VI poticao je proizvodnju – državni monopol – u španjolskoj koloniji. Uskoro je duhan bio glavni kubanski izvozni proizvod.

Nakon Napoleonskih ratova, britanski i francuski veterani vraćali su se kući s pušačkim navikama, što je uskoro ušlo u modu u njihovim zemljama. Do kraja 19-tog stoljeća na Kubi je postojalo gotovo 1.300 tvornica cigara.

Ovisnost SAD-a

Israel Putnam, časnik britanske vojske 1762., kada se vratio kući u SAD s Kube, sa sobom je donio izbor Havana cigara. Uskoro su se cigare počele uvoziti iz Kube, a proizvodnja u SAD-u također je počela koristiti kubanski duhan. Do kraja 19-tog stoljeća nekoliko predsjednika SAD-a prakticiralo je naviku pušenja cigara zbog čega je to postalo statusni simbol.

Velika potražnja sve je više poticala proizvodnju cigara u SAD-u. Do 1905. postojalo je 80,000 proizvođača, od kojih su većinu vodili kubanski emigranti. Ipak, najbolji poznavaoci najbolje cigare tražili su na Kubi.

Arthur Rubenstein, američki pijanist napisao je da “Onaj tko nije ljubitelj cigara ne može zamisliti zadovoljstvo sjedenja u caffee baru, ispijanja jake ukusne kave i ritmičkog pušenja božanstvenog kubanskog duhana.”

Sastavljanje, postavljanje u kutije i bojkot

Prvotno su kubanske cigare bile prodavane u snopovima (prekriveni mokraćnim mjehurom od prasetine), a kasnije u velikim kutijama od cedrovine.

Bankarska kompanija H. Upmann inicirala je izvoz cigara u kutijama od cedrovine 1830 g., kada je uvozila cigare za direktore u Londonu. Kasnije je banka odlučila ući u posao s cigarama. Tada su cedrove kutije ukrašene reljefima, zajedno sa šarenim litografskim etiketama, postale standard pakiranja. Svaka pojedina vrsta cigara dobila je svoju oznaku, dok su različite veličine i neke marke dobile čak i drugačiji stil kutije.

Montecristo bila je cigara u modi. 1930-tih. Svaki tajkun ili filmski direktor zvučnog imena trebao je biti viđen ispuhujući dimove cigare Montecristo. Polovica Havanki (generički pojam za kubanske cigare) prodanih u svijetu 1930-te bile su Montecristo. Do tog vremena većina kubanske industrije cigara prešla je u vlasničke ruke Amerikanaca.

*

Kubanske cigare obožavao je i predsjednik Kennedy, koji je pušio Petit Uppmans. 1962. godine, za vrhunca kubanske šećerne krize, Kennedy je unatoč svojoj velikoj ljubavi prema pušenju kubanskih cigara, potpisao dekret o trgovinskom embargu s Kubom. Bivši britanski premijer Winston Churchill također je prestao pušiti Havanke i počeo pušiti cigare s Jamajke. No, nakon nekog vremena zaboravio je na politiku te se ponovo vratio Havankama.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Kubanci su mu poklonili oko 10,000 cigara najbolje kvalitete. Vrsta koju je najviše volio bile su Romeo y Julieta.

Embargo je prilično razorio kubansku industriju cigara. Castro je nacionalizirao industriju i osnovao državni monopol pod nazivom Cubatabaco. Veliki broj vlasnika industrije cigara, čija je imovina sada bila nacionalizirana, emigrirao je u Dominikansku Republiku, Meksiko, Venezuelu i Honduras. Poonovno su počeli proizvodnju, obično koristeći ista imena koja su posjedovali na Kubi. Danas Dominikanska Republika proizvodi 47% ručno izrađenih cigara koje se uvoze u SAD. No, poznavaoci se slažu, da su te inozemne “kubanske” marke inferiornije svojim pravim kopijama Havankama. To je možda razlog zbog kojeg je prodaja cigare u SAD-u pala s 9 milijardi u 1970-toj na 2 milijarde krajem 1990-tih.

Veliki izbor

U vrijeme revolucije postojalo je oko 1,000 različitih maraka i veličina Havanki. Danas egzistira 35 marki i 500 različitih varijacija cigara. Samo osam tvornica na Kubi proizvodi ručno izrađenu kvalitetu za izvoz, u usporedbi sa 120 koje su poslovale početkom 20-tog stoljeća. Sve tvornice cigara proizvode različite marke. Neke se specijaliziraju za određene okuse, neke za određene veličine – od kojih postoji oko 60 standardnih varijacija, s manjim odstupanjima od marke do marke.

Deblje cigare imaju jači okus i puše se polaganije od tankih cigara. Pravilo je da su tamnije cigare također i bolje popunjene i slađe. Kvaliteta cigara mjeri se i prema tome kako gori i kakvog je okusa.

Kada su pravilno pohranjene, nastavljaju fermentirati i stariti u svojim kutijama. A sam proces starenja sličan je procesu koji se događa kod dobrih vina. Pravilo kada pušiti cigare ne postoji, no eksperti tvrde da su najbolje cigare stare 6 do 8 godina. Svi se slažu da se cigara treba popušiti ili u tri mjeseca nakon izrade ili ne barem godinu dana. Taj period poznat je pod nazivom “razdoblje bolesti”.

Duhan

Općenito je poznato da najbolji svjetski duhan dolazi s Kube (sama biljka potječe s Kube), točnije s 410 km² Vuelta Abajo područja Pinar del Rio provincije. Vegas (polja duhana) Vuelta Abajo područja poznati su poznavaocima cigara širom svijeta. Najbolji izbor listova raste na području od 65 km² oko gradova San Juan y Martinez i San Luis. Tamo su najbolji vegas El Corojo i Hoyo de Monterrey, od kojih svaki nije veći od nogometnog igrališta – ukupno 650 jutara za ekskluzivnu proizvodnju listova koji služe za zamotavanje svjetski najeminentnijih cigara.

Klima i bogato pjeskovito tlo Vuelta Abajo područja idealne su za sadnju duhana. Većina duhana uzgaja se na malim privatnim posjedima koji vladi prodaju duhan po fiksnoj cijeni. Vegueros (uzgajivači duhana) mogu posjedovati do 150 jutara iako većina posjeduje manje od 10 jutara tla.

Uzgajanje duhana

Uzgajanje duhana je radno intenzivno iako ne zahtjeva brutalni rad kao što ga zahtjeva šećerna trska. Uzgajanje, branje, tretiranje, rukovanje i savijanje duhana u cigaru, sve to zahtjeva veliku pažnju.

Sjemenke se sade krajem listopada na ravnim poljima na kojima se izvan sezone duhana obično sadi kukuruz. Slama se polaže na tlo kako bi služila kao sjena, a odstranjuje se kad sjemenke izvire iz tla. Mjesec dana kasnije prebacuju se na vegas. Oko 120 dana nakon sadnje, duhan je spreman za ubiranje.

List se sastoji od više dijelova, od libra de pie na dnu do corona na vrhu lista. Izrada dobre cigare sastoji se u spajanju tih mješavina u proporcijama koje će budućoj cigari dati blagi, srednji ili potpuni okus i koji će osigurati da ona dobro gori.

List koji drži cigaru na okupu uzima se od neobrađene sunčane strane s gornjeg dijela lista biljke, izabran zbog svoje snažne napetosti. Tamni i masni, imaju jak okus i trebaju dozrijevati do tri godine prije nego što se mogu koristiti. Najfiniji listovi s donjeg dijela biljke koriste se za motanje. Taj dio mora biti sočan što će olakšati onome koji izrađuje cigare da lakše zavija. Također, ne smiju sadržavati izbočine niti vene.

Klasifikacija listova duhana

Biljke koje su određene za motanje najboljih cigara rastu ispod prekrivke od muslina (tapados) kako bi se spriječilo da listovi postanu previše masni. Listovi koji rastu ispod prekrivki klasificiraju se po boji. Oni koji rastu pod suncem imaju svoja imena. Općenito, list tamnije boje slađeg je okusa.

Listovi se povezuju u plancha-e, ili u snopove od pet listova i odnose na daljnju obradu u bazene ili cujes oko kojih se danas kontrolira temperatura i vlažnost. Postepeno, zeleni klorofil na listovima prelazi u smeđi karoten. Nakon 45-60 dana vade se i vežu u svežanj, a zatim se stavljaju u drvene kutije u “kuću za izbor” (escogida), gdje se protresaju kako bi se odvojile, navlažile i prozračile prije poravnavanja i stiskanja u snopove od po 50 komada. Nakon toga fermentiraju do tri mjeseca u velikim hrpama (listovi koji služe za motanje fermentiraju zadnji). Oslobađaju se amonijak i nečistoće. Snop se okreće kako bi i gornji dio mogao fermentirati.

Listovi se zatim gradiraju prema različitim upotrebama vezano za boju, veličinu i kvalitetu. Oljušti im se središnje rebro i poravnavaju se, te prskaju vodom kako bi im se dodala vlažnost. Na kraju se prekrivaju kako bi ponovo fermentirali, te bili reklasificirani i poslani u tvornicu u terciosima (četvrtaste bale omotane korom palminog drva koja čuva konstantnu vlažnost duhana. Nakon dozrijevanja nakon otprilike dvije godine, spremni su za zavijanje u cigare.

Priča o cigarama

Tvornice cigara, smještene u lijepim kolonijalnim zgradama, većinom su ostale onakve kakve su bile sredinom 19-tog stoljeća. Iako se danas službeno nazivaju ideološkim imenima, još uvijek su poznate pod predrevolucionarnim imenima. Ona još uvijek stoje na starim znakovima na vanjskim dijelovima zgrada. Revolucionarni slogan pobuđuje radnike da zadrže određenu kvalitetu – “Kvaliteta je poštovanje za ljude.”

Svaka se tvornica specijalizirala za veći broj maraka cigara određenog okusa.

Od lista do cigare

Listovi duhana, koji s polja stignu suhi, prvo se navlaže i ljušte. Polovice se zatim gradiraju prema boji i jačini (svaki tip cigare ima svoj zasebni recept). Mješavina sadrži različite listove. Oni se šalju u sobu za proizvodnju gdje svaki tabaquero i tabaquera dobiva dovoljno duhana da dnevno napravi oko 100 cigara.

Radnici rade u velikim sobama, gdje sjede za drvenim stolovima – galeras – koje nalikuju na staromodne školske klupe. Za svakim stolom sjede dva radnika s kupovima duhanskih listova sa strane. Radnici s ponosom rade, a njihova su vještina i umjetnost vrlo cijenjeni. Neophodan alat za izradu cigara je chaveta, zaobljeni nož široke uporabe. On služi za ravnanje i rezanje listova, olabavljivanje duhana, obrezivanje vrhova i za nešto poput izražavanja dobrodošlice posjetiteljima tvornice.

Dok rade, sa svoje platforme ili visoke stolice lector (čitač) čita na glas. Ujutro se čitaju novine, a poslijepodne povijesne ili političke knjige ili kratke priče ili novele. Najomiljeniji su Alexander Dumas, Agatha Christie, Ernest Hemingway… Dumasova novela Grof Monte Cristo bila je takav hit da su po njoj u 19-tom stoljeću poznate cigare Montecristo dobile svoje ime. Čitanje se prakticira od 1864., kako bi umanjilo dosadu i pomoglo obrazovanju radnika.

Motanje cigara

Radnik koji mota cigare naziva se torcedore. Svojim prstima uzima listove i ovisno o građi i boji uzima 2 do 4 lista za popunjavanje. Postavlja ih jedan prema drugom i nježno, ali čvrsto ih zavija u tubu te povezuje listom za povezivanje kako bi napravio snop.

Taj snop se postavlja s devet ostalih u malu drvenu posudu koja se stisne kako bi pritisnula svaku cigaru u određeni cilindar. Nakon toga tabaquero određuje list s kojim će motati cigaru. Snop se zatim postavlja na kraj preko lista za motanje, koji se čvrsto omotava oko snopa, preklapajući se sa svakim okretom. Zatim se dodaje malo začinjene gume kako bi se sve skupa držalo na okupu. Sada tabaquero zavija cigaru i primjenjuje pritisak uz pomoć ravnog dijela chavete. Na kraju se dio lista izreže kockasto kako bi formiralo kapicu za vrh cigare. To se prilijepi i omota oko vrhova cigare, višak se odreže i vrh dotjera.

Čitav proces traje oko 5 minuta. Dobar radnik može napraviti i do 100 cigara srednje veličine dnevno. Većih cigara puno se manje stigne napraviti.

Svaki radnik u tvornici cigara, prije nego što počne raditi, prolazi 9-mjesečnu praksu. Svaka tvornica ima svoju školu. Mnogi padnu. Oni koji prođu, polako napreduju od izrade malih corona cigara do većih i cigara specijalne veličine. Radnici su plaćeni po komadu, u prosjeku 350 – 400 pesosa za 6-dnevni radni tjedan. Dok rade smiju popušiti koliko god cigara žele od onih koje su izradili.

Cigare odlaze na tržište

Radnik stavlja cigare iste veličine i marke u svežnjeve od 50 komada i vezuje ih trakom. One se zatim dime u vakuumskoj komori. Kvalitetu im određuje revisador, s obzirom na 8 kriterija, kao što su dužina, težina, postojanost, glatkoća omotnog lista i s obzirom na to jesu li krajevi čisto odrezani. Catadores, profesionalni pušaći, zatim slijepo testiraju aromu, kvalitetu uvlačenja i gorenja, čija važnost je relativna s obzirom na to radi li  se o tankoj panatela (uvlačenje je važno) ili debeloj robusto (aroma je važna) cigari. Catadores kušaju samo ujutro pobuđujući svoje osjete okusa čajem bez šećera.

Jednom nadimljene cigare postavljaju se na tri tjedna u hladne kabinete zbog fermentacije i kako bi se odstranio eventualni višak vlage. Cigare se nakon toga gradiraju prema boji i postavljaju zajedno s kategorijom boje kojoj pripadaju.

Nakon svega toga postavlja se papirna oznaka marke. Nizozemac Gustave Bock uveo je ove papirnate oznake u 19-tom stoljeću kako bi razlikovao svoje cigare od ostalih Havanki. Kasnije su one služile kako si gospoda, za vrijeme uživanja u dimovima, ne bi umrljala svoje bijele rukavice. Na kraju, cigare se postavljaju u drvene kutije s najsvjetlijom cigarom na desno i najtamnijom na lijevo. Cigare variraju od vrlo blagih zelenkasto smeđih – double claro, do vrlo jakih gotovo crnih – oscuro. Kutije se ponovno pregledavaju i provjerava se jesu li ispravno postavljene i uniformirane. Tanak list cedrovine postavlja se na vrh iznad cigara kako bi zadržavao svježinu. Kutija se potom zapečaćuje sa zelenom i bijelom labelom koja garantira da su cigare puros Habanos (danas je puro sinonim za cigare).