Japan, zemlja izlazećeg sunca je ogroman arhipelag u Tihom oceanu koji se sastoji od 6.800 otoka. Njegovi glavni otoci od sjevera do juga su: Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu. Oni čine gotovo 97% teritorija. Arhipelag je smješten na velikoj vulkanskoj zoni i ima više od stotinu aktivnih vulkana. Oko ¾ zemlje prekriveno je planinama i šumom. Zbog toga Japan ima izuzetno gustu naseljenost i velika metropolitanska područja od kojih se većina smjestila uz obalu.

Zemlja ima oko 126 milijuna stanovnika, uglavnom etničkih Japanaca. Premda je Japan do sada bio dosta zatvoren za pridošlice, pokreću se nove kampanje za otvaranje zemlje, posebno stranim studentima. Sistem obrazovanja u Japanu je odličan o čemu govori i stupanj nepismenosti koji je – 0%. Uz to što su jedna od vodećih svjetskih ekonomija, među prvima su po pitanju ulaganja u istraživanja. To im je donijelo brojne Nobelove nagrade, čak 22 od 1949. godine.

Tokyo je japanska prijestolnica i metropola s najvećim brojem stanovnika na svijetu.

Kulturno nasljeđe

Unatoč rapidnom tehnološkom razvoju i modernizaciji, stanovnici ipak ljubomorno čuvaju svoje kulturno nasljeđe. Tradicija je i danas duboko utkana u sve pore društva. I danas se njeguju stare kreativne umjetnosti, od kaligrafije, slikarstva, izrade ikebana, kazališta (Noh, Kabuki…) i sl. Uz otvaranje prostora i za nove umjetničke izražaje, poput manga i animea.

Japanska kuhinja u svijetu slovi za jednu od najzdravijih na svijetu. Zbog njezine raznolikosti i umjetnosti pripreme, japanska gastronomija našla se na listi UNESCO-ve svjetske baštine. U skladu sa zdravom prehranom, Japan ima najduži životni vijek i zemlja je sa najvećim brojem stanovnika iznad 100 godina.

Suvremeni Japan

Stajali smo pokraj hotela kada su se nadaleko od nas začuli povici nekolicine mladih. Muškarci su bili obučeni u odijela, a djevojke u uske crne haljinice, očigledno spremne za „after work party“. Najednom su dvije djevojke pale na pod i počele iz sebe izbacivati prekomjerne količine konzumiranog alkohola. Muškarci su im, teturajući, pokušavali pomoći, da bi ih na kraju konačno uspjeli podići i odvući kući. Bilo je predvečerje, sredina tjedna.

Tradicionalno žene u Japanu ne rade, već se brinu za djecu i kuću. Tako je to među starijim generacijama, no danas se sve mijenja. Muškarac puno radi i gotovo cijele dane boravi vani. Žena za to vrijeme brine o kući, djeci i bavi se svojim hobijima. Jednom kada muškarac doživi penziju, postaje uljez u svojoj kući jer žena nije navikla na njegovu prisutnost. On nema nikakvih interesa, ispijen stresnim životom, postaje joj dosadan i ona ga ostavlja. Mladi se sve više zatvaraju u sebe, djevojke ne vide potrebe za životnim partnerom jer i tako mogu sve same. Zašto da preuzimaju obaveze kad mogu uživati u životu? Niz je takvih priča u kojima je više nego očigledno da se institucija obitelji polako urušava.

Treća dob

Premda mnoge kompanije pokušavaju ograničiti radno vrijeme i slati radnike kućama u normalnija vremena, ljudi i dalje ostaju na poslu do kasnih noćnih sati. Na godišnjem odmoru ostaju maksimalno tjedan dana. A i tada se osjećaju krivima što su izbivali s posla. Da bi se iskupili, kupuju svojim suradnicima poklone bez kojih se ne vraćaju ponovno na posao. Poklone obično nabavljaju putem od vlaka do posla, na nekoj od automatskih „vending“ mašina. Koliko su Japanci ovisni o poslu govori i istinita priča o jednom doktoru. Umro je samo tri mjeseca nakon što je prestao raditi, a radio je do svoje 104-te godine!

Da, u Japanu veliki broj ljudi doživi 100-tu godinu. Zbog toga za njih treća životna dob počinje tek od 75-te godine. Postoje brojni klubovi u kojima se sastaju u potrazi za društvom ili čak novim životnim partnerom. Treća životna dob kao da se ponovno rađa. Zanimljivo je da veliki broj džogera u parkovima pripada upravo ovoj dobnoj skupini!

Pravila ponašanja

Svima poznata japanska točnost i organiziranost prisutna je na svakom koraku. Ljudi se pristojno ponašaju i nema guranja. Iako gužve svugdje postoje, postoje pravila ponašanja kojih se svi čvrsto pridržavaju. Točno se zna kojim putem morate ići i koje se strane držati. Na primjer, u špici, kad svi idu ili se vraćaju s posla, želite li preživjeti hvatajte ritam većine ili se maknite s puta.

Jednom smo prilikom tako čekali na stanici metroa. Pored nas je prošla skupina poslovnih ljudi koji su se upravo iskrcali iz vlaka. Kad su odmaknuli, na podu sam ugledala 2000 yena. Pogledala sam oko sebe da vidim kome su mogli ispasti, no više nikoga nije bilo. Podigla sam novac i gledala ga, baš kao u crtiću. Što ću s njim? Kod nas bi ga svatko pospremio u džep i bez osjećaja krivnje vjerovao da mu je to Bog poslao dar s neba. No, u Japanu stvari ne funkcioniraju tako. Izgubljene stvari pronalaze put do svojih stvarnih vlasnika jer ljudi su nevjerojatno pošteni. Iako 2000 yena nije mali novac, prevladala je znatiželja. Predala sam ga našoj vodički da vidim što će se dalje dogoditi. Novac je na kraju završio u rukama kondukterke koja ga je spremila na sigurno. Možda se vlasnik jednom pojavi.

Harajuku

Djeca u Japanu od malih nogu u vrtićima i školama imaju propisana pravila ponašanja i zaduženja. Vrijeme im je isplanirano do zadnje sekunde. Zato nije čudno da ta ista djeca, kad postanu tinejdžeri, traže izlaz u kojekakvim bjegovima i ekstravaganciji koji ih maksimalno udaljuju od uštogljenog načina života. U tom smislu nastao je i otkačeni način šminkanja i oblačenja nazvan Harajuku. Ime je dobio po dijelu Tokija – Harajuki. Tamo su se osamdesetih godina prošlog stoljeća okupljali originalno obučeni tinejdžeri kako bi prijateljima i brojnim turistima pokazali svoje najnovije lude kreacije. U Harajuku je pravilo da nema pravila. Što luđe, to zanimljivije. Važno je samo biti što kreativniji, dramatičniji i spajati nespojive kontraste.

I na kraju, moram spomenuti japanske toalete. Na svim javnim mjestima, WC školjke su besprijekorno čiste. Svaka školjka ima ugrađen sistem za zagrijavanje i za pranje. Element grijanja posebno me se dojmio. Puno je gumbića, pa vam se čini da s japanskim toaletom možete poletjeti na Mjesec. Naravno, svi smo potajno istraživali čemu koji gumbić služi. Tako su se neki umili, neki otuširali, a samo oni najspretniji su ipak uspjeli zbrisati na vrijeme.

Tokyo

Tokyo je japanska prijestolnica i metropola s najvećim brojem stanovnika na svijetu. Prema Globalization and World Cities Research Network-u kategoriziran je kao alpha+ grad. Sastoji se od gradskog središta i okolnih gradova Yokohama, Kawasaki, Chiba i Saitama. Zajedno čine najveće metropolitansko područje na svijetu s populacijom od 38 milijuna stanovnika. Tokio je danas toliko velik grad da mu se ne znaju granice. Tokyo je ujedno i najveća svjetska aglomeracija. Domaćin je 51 od 500 najuspješnijih kompanija na svijetu, više od bilo kojeg drugog grada. Uz jednu od najrazvijenijih ekonomija na svijetu, grad je obično vrlo visoko na listi najskupljih gradova.

Do 1868. godine Tokyo je bio poznat kao Edo. Prvotno malo ribarsko selo, u 17-om stoljeću postalo je japansko političko središte kada je tadašnji najveći moćnik, Tokugawa Ieyasu, ovdje osnovao svoju feudalnu vladu. Samo nekoliko desetljeća kasnije Edo je izrastao u jedan od najvećih gradova na svijetu. Nakon Meiji revolucije 1686. kojom je srušen šogunat, car i prijestolnica preseljeni su iz Kyota u Edo. Edo je ubrzo preimenovan u Tokyo (Istočna prijestolnica). Nakon toga u dva su navrata veliki dijelovi Tokya uništeni. Prvo u velikom potresu 1923., a zatim u bombardiranjima 1945. godine.

Ova moderna metropola, unatoč svojoj veličini, ima zapanjujuću organizaciju u kojoj svatko zna gdje mu je mjesto. U ovom mravinjaku i poligonu isprepletenih tračnica među kojima izviruju stakleni neboderi i betonske zgrade, pridržavanje pravila osnovni je preduvjet za opstanak.

Aktivnosti i mogućnosti

Od svih gradova na svijetu, Tokyo zasigurno nudi najširu lepezu aktivnosti i mogućnosti kako potrošiti vrijeme. Od klasičnih turističkih razgledavanja i obilaska klasičnih ili alternativnih muzeja, kulturnih događanja, isprobavanja kulinarskih delicija i kupovine do neobičnih tematskih klubova i zabave. Tu su i brojni vrlo atraktivni vrtovi i zelene površine za sve ljubitelje prirode i kretanja. Na kraju dana, Tokyo ostaje grad u kojem je ultra-moderni životni stil pomiješan sa stoljećima dugom tradicijom i običajima.

Da bi se osjetilo bilo grada, nije loše isprobati javni gradski prijevoz. Čist, precizan i savršeno organiziran, dat će dodatnu notu vašem putovanju. U gomili zanimljivosti koje nudi grad, sigurno nećete uspjeti obići sve što vas zanima. No, ovo su neke zanimljivosti koje treba uključiti kad prvi puta posjećujete Tokyo.

Najbolje je započeti s pogledom na grad iz ptičje perspektive. Skytree se smjestio nedaleko povijesne četvrti Asakusa. Visok je 634 m i najviši je toranj u Japanu. U vrijeme kad je izgrađen bio je drugi po visini najviši toranj na svijetu. U njegovom donjem dijelu nalazi se veliki šoping centar i akvarij. Na visinama od 350 m i 450 nalaze se vidikovci s kojih se pruža spektakularni pogled na Tokyo i okolicu. Tembo razina na 350 m pruža pogled od 360 stupnjeva. A na 450 m nalazi se Tembo galerija koja je ujedno i najviša „skywalk“ galerija na svijetu.

Asakusa

Nedaleko tornja smjestila se Asakusa, četvrt Tokya u kojoj se i danas može osjetiti atmosfera prošlih vremena. Stoljećima je bila vodeće središte zabave. U razdoblju Edo, dok je još bila izvan granica grada, bila je sjedište kabuki teatra i veliki „red-light district“. Krajem 19-og stoljeća uvode se novi tipovi zabave poput kina. U drugom svjetskom ratu veliki dio Asakuse je uništen i njezin zabavišni dio je na žalost izgubio na važnosti. Najveća atrakcija Asakuse danas je popularni budistički hram Sensoji, izgrađen u 7. stoljeću. Na samom ulasku prvo na što ćete naići su vanjska vrata hrama Kaminarimon, simbol Asakuse i cijelog Tokya. Da bi došli do hrama morate proći šoping ulicom Nakamise gdje turisti mogu nabaviti razne suvenire i grickalice.

Legenda kaže da su 628. godine dva brata u rijeci Sumida upecala kip božice milosrđa Kanon. I premda su je vratili u vodu, ona im se stalno vraćala. Stoga je u blizini izgrađen hram za božicu Kanon. Danas je područje hrama poprište brojnih događanja od kojih je najveći Sanja Matsuri, godišnji festival koji se održava u svibnju. Tu su i Asakusa Samba karneval u kolovozu i tržnica Hagoita. Na njoj na se prodaju dekorirana drvena vesla koja se koriste u tradicionalnoj igri hanetsuki.

Japanski vrtovi

Iako Tokyo možda djeluje kao grad u kojem nema baš puno zelenila, u njemu se mogu pronaći neki od najstarijih i najboljih japanskih vrtova. Jedan takav je vrt Koishikawa Korakuen. Ime Karakuen dobio je po pjesmi koja potiče vladara da uživa u blagodatima tek nakon što je osigurao sreću i zadovoljstvo svom narodu. Kao većina tradicionalnih japanskih vrtova i ovaj prikazuje japanske i kineske pejzaže u malom. Koriste jezerca, kamenje, drveće i brdašaca kako bi se prikazali japanski i kineski pejzaž. Brojni puteljci vode kroz vrt do pojedinih točaka odakle se pružaju lijepi vidici na razne dijelove parka.

Sliku na nekim mjestima kvari pozadina modernih građevina, no park je i dalje doista predivan i vrijedan posjeta. Posebno je lijep u studenom i prosincu okupan toplim jesenskim bojama. Nekoliko posađenih javora poprima narančasto-crvenu boju, a ginko zlatno-žutu, što park u jesen čini božanstvenim.

Hramovi i svetišta

Još jedna znamenitost koju ne biste trebali propustiti je svetište Meiji Jungu posvećeno obogotvorenim duhovima cara Meiji i carice Shoken. Svetište je smješteno u velikoj šumi. Kroz njega prolaze brojne pješačke staze odlične za šetnju i opuštanje, savršeni bijeg od užurbanosti velikog grada. Posjetitelji svetišta mogu sudjelovati u tipičnim šinto aktivnostima, kao što su davanje milodara, kupnja amajlija ili ispisivanje želja na emi, drvenim pločicama koje se ostavljaju u svetištu u nadi za ostvarenje želja.

Hram je završen i posvećen vladarima 1920. godine, 8 godina nakon smrti cara i 6 godina nakon smrti carice. Car Meiji je bio prvi vladar modernog Japana. Preuzeo je vlast 1867. godine kad je zemlja bila na vrhuncu Meiji revolucije. Ova je revolucija označila završetak feudalne ere nakon koje je car ponovno preuzeo vlast. U vrijeme perioda Meiji Japan je moderniziran, a zemlja se pridružila glavnim svjetskim silama.

Za kraj obilaska Tokya krenite put Ginze, famozne četvrti s brojnim trgovinama, umjetničkim galerijama, restoranima, kafićima i noćnim klubovima. Jedan m² zemlje u ovoj četvrti košta preko 10 milijuna yena, čineći je tako najskupljom četvrti u Japanu.

Što su mange i anime?

Riječ manga danas se koristi uglavnom za japanske stripove. No, u doslovnom bi prijevodu to značilo „pokretna slika“. Mange su svoj procvat u današnjem obliku doživjele nakon Drugog svjetskog rata. Tada su joj japanski umjetnici dodali svoju specifičnu notu, prepoznatljivu u cijelom svijetu. Danas Japan ima ogromnu, stalno rastuću industriju manga, a čitaju je ljudi svih uzrasta. Njihova tematika proteže se od povijesnih do futurističkih priča te od tinejdžerskih do ozbiljnijih životnih tematika. Mogu se kupiti u knjižarama, na kioscima ili u običnim trgovinama. Manga se obično prikazuje u nastavcima, a kad neka serija postane popularna, po njoj se često izrađuju anime, animirani filmovi u japanskom stilu. Jedan takav, svima poznat je i Pokemon.

Kyoto

Kyoto je bio prijestolnica Japana i sjedište vladara od kraja 8. do sredine 19. stoljeća. Zbog toga ga ponekad nazivaju i tisućljetnom prijestolnicom. Njegovo originalno ime bilo je Heiankyo ili u prijevodu „Prijestolnica mira”. No, preimenovan je u Kyoto, što u prijevodu znači „Prijestolnica“. Kroz stoljeća bio je uništavan u brojnim ratovima i požarima. No, zbog svoje iznimne povijesne važnosti, grad je bio maknut s liste gradova na koje je trebala biti bačena atomska bomba. Tako je izbjegao uništenje za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Danas je jedan od 10 najvećih gradova Japana s populacijom od 1,5 milijuna stanovnika. I premda Kyoto danas ima svoje moderno lice, ostao je slika tradicionalnog Japana i svega onog što priželjkujemo vidjeti. Uzvišene Zen vrtove, mistične budističke hramove, šarena šintoistička svetišta i graciozne gejše.

U Kyotu se danas nalazi oko 2.000 hramova i svetišta od kojih je 17 upisano na UNESCO-vu listu Svjetske baštine. Možete provesti mjesece istražujući njegove male uličice, diviti se starim hramovima i šetati opuštajućim vrtovima. Mi smo se u Kyotu zadržali dan i pol što je bilo jedva dovoljno za vidjeti kap u moru njegovih ljepota. Evo nekoliko ideja što posjetiti…

Što posjetiti?

Dvorac Nijo ne smijete propustiti. Izgrađen je za prvog šoguna iz razdoblja Edo, a služio mu je kao rezidencija za njegovih posjeta Kyotu. Palača se sastojala od nekoliko koridorima međusobno povezanih zgrada i te su koridore nazivali „podovi slavuji“. Kad bi se na njih zakoračilo, ti bi podovi škripali, što je služilo kao mjera zaštite protiv provalnika. Palača je na sreću sačuvana u svom originalnom obliku, pa i danas možemo čuti kako to zvuči. Nakon pada šogunata, dvorac je kratko korišten kao careva palača da bi konačno prešao u ruke grada kada je otvoren javnosti kao povijesna znamenitost. Palače dvorca Nijo najbolji su očuvani primjer japanske arhitekture dvorca-palače iz feudalnog razdoblja. Zbog toga je dvorac danas pod zaštitom UNESCO-a.

Tko su bili Šoguni?

Šogun ili vojskovođa naslov je vrhovnog zapovjednika carske vojske u Japanu. Krajem 12-og stoljeća car je Yoritomu Minamotu dao naslov šoguna, kao doživotni i nasljedni. Od tada šoguni preuzimaju svu vlast u zemlji. Car je bio samo figura u nimbu božanskoga podrijetla, koja se samo formalno nalazila na čelu države. Doba vojne vladavine, odnosno vladavine šoguna trajala je do sredine 19-og stoljeća. U revoluciji 1868. vlast šoguna bila je srušena pa je car Mutsuhito ukinuo ustanovu šogunata i preuzeo u svoje ruke i svjetovnu vlast.

Nakon dvorca Nijo posjetili smo šintoističko svetište Fushimi Inari, smješteno na planini Inari-san. Poznato je i kao sjedište svih Inari svetišta u zemlji. Inari je šintoistički bog riže. Lisice se smatraju glasnicima Inarija, pa su oko hrama postavljeni brojni kipovi lisica. Ovo svetište specifično je zbog tisuća nanizanih narančasto-crvenih torii vrata koja čine mreže staza kroz šumu svete planine Inari. Svaki torii je donacija nekog pojedinca ili kompanije, a imena donatora ispisana su na vratima. Cijena, odnosno vrijednost jednih vrata kreće od cca 25.000 kn za najmanja, pa do tri ili četiri puta više za velika vrata.

Hramovi

Hram Ryoanji pripada Rinzai smjeru Zen budizma, a njegovo ime u prijevodu znači „Hram Mirnog Zmaja“. Ovaj hram poznat je po svojem vrtu stijena, remek-djelu japanske kulture. Nije poznato kada je vrt nastao, tko ga je dizajnirao, a nije jasno niti koje je originalno značenje samog vrta. Neki kažu da predstavlja tigra koji nosi svoju mladunčad preko vode. Neki smatraju da predstavlja otoke u moru, dok neki misle da predstavlja nešto apstraktno. Zapravo, svaki gledatelj vidjet će nešto drugo i može pustiti mašti na volju. Međutim, zanimljivost dizajna ovog vrta je u tome što s bilo koje točke gledali, jedna stijena je uvijek skrivena od promatrača.

Hram Kinkakuji poznat kao Zlatni paviljon još je jedan Zen budistički hram. Njegova dva najviša nivoa u potpunosti su prekrivena zlatnim listićima. Svaki kat građen je u drugačijem stilu. Time se željela naglasiti ekstravagantna Kitayama kultura koja se razvila u bogatim aristokratskim krugovima Kyota krajem 14-og stoljeća.

Meni se osobno najviše dopao hram Kodaiji posvećen Toyotomi Hideyoshiju, jednom od japanskih ujedinitelja. Vrt je dala izraditi njegova supruga koja ga je silno voljela, što se u vrtu može i osjetiti. Vrt je pun dekorativnog drveća i posebno je lijep u jesen, obavijen narančasto-crvenim koloritom.

Za kraj dana otišli smo u Gion, poznatu četvrt gejša, s brojnim restoranima, dućanima, čajanama, gejšama i zabavom.

Gejše

Kad pomislite na kulturu Japana, gejše su jedno od njegovih najpoznatijih povijesnih nasljeđa. Malo tko nije pročitao „Memoare jedne gejše“ ili gledao istoimeni film. Premda roman kao osnovu koristi romantičnu priču, on govori o teškom životu žena koje nisu imale izbora i koje su, da bi uspjele, morale postati vrhunske umjetnice svog zanata. Gejše ili geiko bile su profesionalne zabavljačice koje su za vrijeme važnih događaja ili banketa zabavljale goste. Da bi stekle svoje zvanje, od malih su nogu učile razne japanske tradicionalne umjetnosti, kao što su glazba i ples te umjetnost komunikacije.

Gejše danas možete pronaći u Tokyu i Kanazawi. No, Kyoto je i dalje najbolje i najprestižnije mjesto za upoznavanje s gejšama, ovdje poznatih kao geiko. Uputite se u Gion, poznatu četvrt gejša kojom možete prošetati i gdje možete zaviriti u neku od njihovih kuća. Geiko i one žene koje to žele postati, žive u posebnim kućama, tzv. „okiya“. Mlade djevojke odlaze tamo obično oko 15-te godine kada započinju svoj put školovanja. Nakon uvodnih treninga i ispita, talentirane i odlučne djevojke nastavljaju put obrazovanja i postaju maiko (geiko učenice), a potom, nakon nekoliko godina, i geiko. Geiko večere su uvijek bile ekskluzivni i skupi događaji za visoku klasu. Danas su pravila malo manje stroga i tim večerama mogu prisustvovati i turisti. Naravno, oni malo dubljeg džepa. Tako za geiko ili maiko morate izdvojiti oko 3.000 kn, dok se večera plaća zasebno i košta između 600 i 2.000 kn

Ceremonija čaja

Čaj se u Japanu ispija više od tisuću godina i prvotno je bio privilegija isključivo aristokracije. Tek u 16. stoljeću ova praksa dobila je oblik rituala koji danas poznajemo. Japanska ceremonija čaja ili „Put čaja“ tradicionalni je način pripremanja i posluživanja čaja. U njoj se koristi posebna vrsta zelenog čaja u prahu, drugačija od čaja za svakodnevnu upotrebu. Ceremonija obuhvaća obrok (ćakaiseki) i dva služenja čaja (koić i usuče), a traje približno 4 sata.

Ceremonija ima strogo određena pravila, pa je tako važno da gosti stignu točno 15 minuta prije ceremonije kako bi se na vrijeme smjestili u posebnu prostoriju za čaj. Prije čaja jede se mali slatkiš, a zatim se čaj ispija u tri gutljaja da bi se postigla ravnoteža između čaja i slatkiša. Za vrijeme ceremonije razgovor je sveden na minimum. Unutrašnji mir, gostoljubivost i jednostavnost važne su karakteristike ove tradicije.

Nara

Nara je svojevrsna koljevka japanske civilizacije. U davna vremena, prijestolnice su se mijenjale svaki puta kad bi na vlast došao novi vladar. Međutim, 710. godine taj je običaj napušten i Nara (tadašnji Heijo) postala je prva stalna japanska prijestolnica koja je nadživjela promjenu nekoliko vladara.

Bilo je to vrijeme strogog budizma, pa se u Nari nalaze najstariji i najvažniji budistički hramovi u zemlji. Kako je budistička elita postajala sve utjecajnija, vladari su se s vremenom počeli pribojavati njihove moći. Stoga je prijestolnica premještena u Nagaoku. Nekoliko godina kasnije konačno seli u Kyoto, koji je ostao prijestolnica cijelo tisućljeće.

Nara se nalazi na sat vremena vožnje vlakom od Kyota ili Osake. Vrijedna je posjeta ne samo zbog brojnih vrijednih povijesnih spomenika, već i zbog lijepog parka jelena koji se prostire središtem grada. Park daje jednu posebnu opuštajuću notu obilasku. Parkom slobodno šeću brojni jeleni, toliko pitomi i navikli na ljude da se neće bojati doći do vas, dozvoliti vam da ih podragate ili ih nahranite. Vidjet ćete ih i kako mirno spavaju na nekoj od livada. U parku se nalaze i glavne znamenitosti, kao što su hram Todaiji, Kofukuji i svetište Kasuga.

Svetišta

Svetište Kasuga izgrađeno je kad i sama prijestolnica, a posvećen je božanstvu koje je zaduženo za zaštitu grada. Kasuga je bio i zaštitnički hram obitelji Fujiwara, najmoćnijeg obiteljskog klana za vrijeme perioda Nara i Heian. Kao i ostala svetišta Ise, i ovaj je hram obnavljan svakih 20 godina tijekom dugog niza stoljeća, sve do kraja perioda Edo. Ovo svetište poznato je po svojim lanternama koje su donirali obožavatelji. Stotine brončanih lanterni vise sa zgrada, dok isto toliko kamenih lanterni obrubljuju prilaze građevinama. Lanterne se pale samo dva puta godišnje, za vrijeme dva festivala lanterni, u ranoj veljači i sredinom kolovoza.

U šumi koja okružuje glavnu zgradu nalaze se još brojna pomoćna svetišta. Od njih je 12 smješteno uz stazu koja prolazi uz glavni kompleks. Svetišta su posvećena 12-orici božanstava koja donose sreću. Najpoznatija od njih su svetište Wakamiya poznato po festivalu plesa i Meoto Daikokushau u kojem se nalaze oženjena božanstva. Vjeruje se da ova božanstva donose sreću po pitanju braka i pronalaženja životnog partnera. Zato je ovo svetište prepuno mladih hihotavih djevojaka ili tek vjenčanih parova koji ostavljaju svoje molitve za ostvarenje ljubavnih želja. Uz svetište se nalazi drevna sveta šuma koja prekriva planinu u pozadini. Šuma je zatvorena za javnost, a kako je prepuna mahovine, promatraču koji u nju ne smije ući djeluje kao da u njoj žive patuljci.

Hramovi

Todaiji je jedan od najpoznatijih hramova izgrađen u 8. stoljeću kao glavni hram provincijskih budističkih hramova. Upravo utjecaj ovog hrama postao je toliko snažan da su se lokalne vlasti počele pribojavati gubitka svoje moći. To je dovelo do premještanja prijestolnice u Nagakou. Hram je smješten u sjevernom dijelu parka Nara pa će vas, i prije nego što ugledate hram, prvo pozdraviti ljupke srne i jeleni. Na samom ulazu u u Todaji nalaze se velika drvena vrata Nandaimon. Uz njih stoje dva ogromna kipa zastrašujućeg pogleda. To su Nio, kraljevski čuvari, koji su postali nacionalno blago zajedno s vratima.

Nasuprot vrata nalazi se glavna zgrada hrama, Daibutsuden. U njoj je smješten 15 metara veliki Buda koji predstavlja Vairocanu. Donedavno je ova dvorana držala rekord najveće drvene građevine na svijetu. I to unatoč činjenici da je ono što danas, nakon rekonstrukcije vidimo, samo 2/3 veličine originalne dvorane. U dvorani se osim Bude nalazi stup s rupom koja je iste veličine kao Budina nozdrva. Predaja kaže da će onima koji prođu kroz taj otvor u slijedećem životu biti podareno prosvjetljenje. I dakako, ovo je mjesto oko kojeg se uvijek stvara najveća gužva jer se svatko pokušava provući kroz nozdrvu, što iz vjerovanja, što iz zafrkancije.

Kofukuji je bio obiteljski hram Fujiwara. Ustanovljen je u Nari u isto vrijeme kad i prijestolnica. U vrijeme svoje najveće moći, hram se sastojao od 150 zgrada. Najznačajnije su ipak pagoda s 5 katova, druga po visini u Japanu, nakon hrama Toji u Kyotu. Ova pagoda je svojevrstan orijentir, ali i simbol Nare. Centralna zlatna dvorana bila je uništena u požaru, ali je renovirana i otvorena za javnost. Može se posjetiti i Istočna zlatna dvorana u kojoj se nalazi veliki kip Yakushi Bude. Ljubitelji budističke umjetnosti ne bi trebali zaobići ni Muzej nacionalne riznice koji čuva veliku umjetničku kolekciju.

Izvan klasičnih ruta

Kada se putuje u Japan, ljudi su često ograničeni vremenom pa obično posjete samo nekoliko „must see“ gradova. No, ja sam poželjela ubaciti i malo ruralnog Japana, izvan klasičnih turističkih ruta. Odabrala sam sjeverozapadnu stranu otoka Honšu gdje su se smjestili gradovi Kanazawa, Takayama i ljupko selo Shikarawa.

Kanazawa

Kanazawa je za vrijeme Edo perioda bila sjedište Maeda klana, drugog najmoćnijeg feudalnog klana nakon Tokugawa klana, u smislu proizvodnje riže i veličine feudalnih posjeda. Zahvaljujući tome, izrasla je u kulturno središte koje je moglo konkurirati Kyotu i Tokyu (za vrijeme Edo perioda). I danas grad čuva brojne znamenitosti zbog kojih se isplati potegnuti izvan utabanih ruta. Tu je prvenstveno vrt Kenrokuen koji se smatra jednim od tri najljepša pejzažna vrta u Japanu. Neki ga smatraju i najljepšim. Osim vrta koji je doista fascinantan, posebno u jesen kad je oslikan paletom toplih boja, zgodno je posjetiti i dvije stare gradske četvrti – Nagamachi i Higashiyama.

Nagamachi

Nagamachi je bila samurajska četvrt u podnožju nekadašnje utvrde Kanazawa. U njoj su živjeli samuraji sa svojim obiteljima. Danas je to tiha četvrt nekoliko preostalih rezidencija samuraja koje omeđuju visoko podignuti zemljani zidovi, privatni ulazi, uske staze i vodeni kanali. U samom središtu nalazi se Nomura-ke. To je renovirana rezidencija u kojoj se može zaviriti u nekadašnji privatni život samuraja i vidjeti brojne izloške predmeta koje su koristili.

Stalež samuraja vuče svoje korijene iz davnog 12-og stoljeća kad su se bogati zemljoposjednici počeli osamostaljivati i podizati vojnike za svoju obranu. Car se također počeo oslanjati na te vojnike da bi gasio pobune u zemlji. Samuraji su postepeno dobivali sve više na važnosti i počeli su se stapati s dvorskom aristokracijom. Moć i utjecaj cara počeli su opadati. Krajem 12-og stoljeća u borbi za premoć između dva najmoćnija klana veleposjednika, Minamoto Yoritomo odnio je pobjedu i uspostavio prvi šogunat, nasljednu vojnu diktaturu. Razdoblje prevlasti samuraja trajalo je gotovo 700 godina i tada je mač postao simbolom samurajske klase. Međutim, samuraji nisu bili samo neustrašivi ratnici, oni su prije svega bili učeni ljudi. Morali su znati čitati, pisati i poznavati osnove matematike. Bilo je poželjno da imaju interes za ples, literaturu, poeziju i čaj.

Higashiyama

Četvrt Higashiyama (Higashi Chaya) ili četvrt gejša, poznata je po brojnim restoranima (odnosno čajanama: chaya = čajana). U njima su kroz povijest svojom pjesmom, plesom i poezijom gejše zabavljale goste, uglavnom imućne trgovce i plemstvo. Ustvari, te čajane servirale su više sakea (rižinog vina) nego pravog čaja. Za vrijeme perioda Edo, „chaye“ su se nalazile u zabavnim četvrtima na rubovima grada. U Kanazawi su osim Higashi Chaye (istočne četvrti) koja je najzanimljivija, očuvane još dvije četvrti gejša, Nishi (zapadna četvrt) i Kazuemachi. Iako je većina čajana danas pretvorena u restorane, dućančiće i gostinjske kuće, u Higashi Chaya-i još uvijek se mogu posjetiti dvije ochaye – Shima i Kaikaro u kojima se može vidjeti prikaz nekadašnjeg života gejša.

Takayama

Takayama se smjestila u planinskom području Hida regije, u prefekturi Gifu. Ovo nije jedini grad s ovim imenom. Da bi se diferencirao od ostalih istoimenih gradova, njegovo ime često se upotrebljava kao Hida-Takayama. Grad je zadržao svoj tradicionalni štih kao malo koji japanski grad, posebno u lijepo očuvanom starom dijelu grada. Za vrijeme feudalne ere bio je poznat po svojoj visokokvalitetnoj drvenoj građi i po vještim stolarima.

Prepoznavši potencijal ovog područja, šogun je grad stavio pod svoju direktnu kontrolu. Tako mu je donio prosperitet, unatoč njegovom zabačenom položaju. Kao svjedok tog vremena, danas se može obići Takayama Jinya, kompleks prostorija u kojima se do 1969. nalazio ured lokalnih vlasti. Naravno, produžena ruka uprave iz prijestolnice. Uz razne dobro očuvane tatami mat sobe koje su nekada služile kao uredi, konferencijske sale, gostinjske i rezidencijalne sobe te nezaobilazni vrt, ovdje se nalazi i zanimljiva soba za ispitivanje. Uz glavnu zgradu nalazi se i ogromno skladište u kojem se čuvala riža ubirana kao porez. To je ujedno i najveće tradicionalno skladište riže u Japanu.

Središte grada

Lijepo je očuvano i staro središte grada gdje se mogu vidjeti očuvane ulice i stare zgrade upravo iz Edo perioda (1600-1868), kad je bio grad imućnih trgovaca. U najboljem stanju je južni dio. Posebno ulica Sannomachi s brojnim tradicionalnim japanskim drvenim kućama, dućančićima, kavanama i sake pivovarama, od kojih neke postoje stoljećima.

Najbolje vrijeme za posjetiti Takayamu je vrijeme proljetnog ili jesenskog festivala koji su poznati kao jedni od najboljih festivala u Japanu.

Shirakawago

Područje oko Takayame pruža brojne mogućnosti izleta, a ono što nikako ne smijete propustiti ako želite doživjeti ruralni Japan, je Shirakawa-go ili selo Shirakawa u sjeverozapadnom dijelu prefekture Gifu. Ovo ljupko planinsko selo nalazi se na području koje se nekad smatralo divljim i neistraženim. Zbog svog prirodnog okruženja, visokih planina i obilnih snježnih padalina koje u zimskim mjesecima mogu napadati i do 3 metra, interakcija s okolnim regijama bila je vrlo ograničena. Ovaj „izolirani otok“ tijekom godina posljedično je razvio svoju jedinstvenu kulturu i način života.

Selo je danas poznato po svojim tradicionalnim gassho-zukkuri kućicama, od kojih su neke starije od 250 godina. Gassho-zukuri znači „izgrađeno da izgleda kao ruke u molitvi“ – zbog izrazito kosih krovova koji podsjećaju na ruke budističkih svećenika u molitvi. 1995. godine UNESCO je prepoznao vrijednost ovih slikovitih kućica i proglasio ih zaštićenom svjetskom baštinom. Zbog teških životnih uvjeta stanovnici ovog sela nikad nisu bili osobito bogati. No, uvijek su znali cijeniti moć prirode i svoju zahvalnost za dolazak toplijih godišnjih doba. Od prvih pupova do žetve, kroz povijest su godišnja doba obilježavali raznim festivalima.

Nedaleko sela Shirakawa nalazi se zaštićeno područje toplih izvora vode gdje možete uživati u jednostavnoj ljepoti prirode. Topli izvori vode Oshirakawa posebno su popularni među ženama. Poznati su po svojem utjecaju na kožu, ali i kao kupalište koje potiče plodnost.

Onsen

Zahvaljujući vulkanskom tlu, Japan je poznat po svojim brojnim prirodnim izvorima vruće vode. Japanci ih nazivaju „onsen“-ima. Onseni su vrlo popularni među Japancima i nezaobilazan su element njihove kulture.

Svaka regija ima svoje izvore i resorte koji su se oko njih nastali. Postoje brojne vrste onsena, ovisno o mineralima koji se otapaju u vodi. Svaki od njih ima drugačije dobrobiti za organizam. No, svi oni služe prvenstveno opuštanju duha i tijela. Jedni se nalaze u zatvorenim prostorijama, dok su drugi vani pa mogu biti pravi izazov u zimskim mjesecima. Ipak, kad se jednom spustite u toplu vodu, sretni ste što vas više ne okružuju zidovi već lijepo oblikovano japansko drveće. Pa makar bilo obučeno u snježni kaputić.

U nekim onsenima mogu se kupati i muškarci i žene zajedno, no brojniji su onseni u kojima su spolovi razdvojeni. Neki su onseni javna kupališta, ali postoje i oni koji pripadaju ryokanima ili hotelima. Naš je hotel imao onsen, pa smo zgrabili priliku i krenuli ususret izazovu. Svaki onsen ima svoja pravila.

5 pravila

5 je univerzalnih pravila koja morate znati prije ulaska u bilo koji od onsena:

• U onsen se ne ulazi u cipelama, već bos. Mala stepenica označava prostor gdje ostavljate japanke i nastavljate bez njih.
• U onsen ulazite kao od majke rođeni. Iako je to za sramežljive težak korak, prije ulaska u onsen ostavljate svu svoju materijalnu imovinu, pa tako i kupaće gaće.
• Sa sobom ne nosite čak niti ručnik. Ručnik eventualno možete ponijeti na vrhu svoje glave, lijepo složen. Morate biti sigurni da dobro balansirate jer ručnik nikako ne smije pasti u vodu. U suprotnom ga ostavljate na rubu kupališta.
• U kupalište se ne ulazi ako se prethodno niste otuširali. Svi onseni imaju odvojena mjesta za tuširanje koja su obično u blizini samog kupališta. Prethodno tuširanje je obavezno za sve kako bi se očuvala higijena kupališta.
• U onsenu nema plivanja. Kosa ne smije dodirnuti vodu, niti se ta voda smije koristiti za pranje kose. To je vrlo nepristojno i ugrožava higijenu onsena.

Nakon što ste se opustili u ljekovitim vodama i kad jednom izađete iz kupališnog dijela, ponovno se vraćate u dio gdje ste se spremali za ulazak. Uz ogledala, fenove, klupice za sjedenje, tuševe i šampone, ovdje svaka žena može pronaći baš sva pomagala koja joj mogu zatrebati da bi dovela u red svoju kosu, odčepila uši i slično. Imajući sve to na umu, odlazak u onsen je veliki izazov za mnoge od nas, ali fenomenalno iskustvo za pamćenje.

Samuraji

Samuraji ili “oni koji služe“ (gospodaru) bili su glasoviti ratnici koji su obilježili feudalno razdoblje u Japanu. Ovi nevjerojatno disciplinarni vojnici, strah i trepet svih neprijatelja, slijedili su kodeks bušida ili „put ratnika“ čije su osnovne odrednice bile čast, poslušnost i samodisciplina. Ovaj kodeks razvijao se kroz više stoljeća. Nastao je pod utjecajem konfucijanizma, šintoizma, zen-budizma i tradicionalne etike japanskoga ratničkog staleža. Cilj je bio omogućiti duševni mir samurajima, čiji je život bio usko povezan s nasiljem.

Čast je bila centar života koji je bio posvećen obrani svog gospodara, bilo da je on bio plemić, veleposjednik ili car osobno. Samuraji se nisu bojali smrti i uvijek su čast stavljali ispred svog vlastitog života. Kad im je čast bila povrijeđena, morali su učiniti harakiri (samoubojstvo).

Hirošima

Hirošimu je na žalost povijest dovijeka obilježila tragičnom slikom stradavanja u pošasti koju je uzrokovala prva atomska bomba. Bačena je na grad 06.08.1945. godine. Gotovo sve u radijusu od 2 km izbrisano je s lica zemlje. I premda su mnogi predviđali da se u ovom gradu više neće živjeti, uložen je ogroman trud i grad je obnovljen. Na mjestu starih građevina danas su niknuli novi, moderni neboderi. No, neki od povijesnih spomenika kao utvrda Hirošima i vrt Shukkeien ponovno su rekonstruirani.

U centru grada podignut je veliki Vrt mira u sjećanje na sve stradale i ponovno oživljeni grad. Prije pada bombe ovdje se nalazilo političko i komercijalno srce grada što je bilo razlog zbog kojeg je bomba bačena upravo na to mjesto. Četiri godine kasnije odlučeno je da se taj dio grada neće obnavljati. Sad je tamo Spomen parku Vrt mira.

Prvo što ćete primijetiti je tzv. Kupola A-bombe, kostur nekadašnje zgrade za promociju lokalne industrije. To je bila jedna od rijetkih građevina koje su preživjele udar. Danas stoji kao dirljivi podsjetnik na nesretnu prošlost grada. Zgradu je zaštitio UNESCO.

Spomenici

Malo dalje nalazi se Dječji spomenik mira podignut u spomen na Sadako Sasaki i tisuće druge djece koja su bila žrtve atomske bombe. Spomenik je izgrađen zahvaljujući suradnji učenika iz cijele zemlje. Prikazuje atomsku bombu na čijem vrhu se nalazi brončani lik djevojčice Sadako koja stoji rukama izdignutih prema nebu i drži zlatnog ždrala. Zasigurno se sjećate knjige „Sadako hoće živjeti“. Sadako je bila djevojčica koja je umrla od leukemije uzrokovane posljedicama od radijacije. Prije nego što je umrla, imala je želju izraditi 1000 ždralova. Prema japanskoj tradiciji osobi koja izradi 1000 ždralova ostvarit će se jedna želja. Sadako je imala želju ozdraviti, no uspjela je izraditi samo 989 ždralova. Nakon njezine smrti prikupljene su na tisuće origami ždralova iz cijelog svijeta, u želji za mirom bez nuklearnog oružja.

Na pola puta do muzeja nalazi se skupno groblje žrtava bombe, bilo da su umrli pri samoj eksploziji, bilo od njezinih posljedica. Na kamenu su ispisana njihova imena, njih preko 220.000.

8 sati i 15 minuta

Glavna zgrada je muzej koji se sastoji od dva dijela, jednog koji prikazuje povijest Hirošime i drugog koji se osvrće na 06.08.1945. i opisuje posljednje trenutke prije događaja, sam udar bombe i posljedični utjecaj na život stanovnika grada. Na prostranoj platformi može se vidjeti animacija udara i širenje valova koji uništavaju grad.

Bomba je eksplodirala u 8 sati i 15 minuta. U samo jednoj sekundi je izgorjelo 86.000 ljudi, 72.000 je zadobilo teške ozljede. Oko 6.820 kuća pretvoreno je u prah. Srušeno je oko 3.750 zgrada, a cijeli grad je ispunjavao strašan požar i ruševine. Zanimljivo je da ni oni koji su bacili bombu nisu znali o kakvoj se napravi radi. No, mogli su prenijeti izvještaj kako je učinak nakon izvršenog zadatka bio dobar. Bomba je na kraju ubrzala predaju japanske vojske. Prvi put u povijesti morali su potpisati kapitulaciju što je bio šok za japanske vojnike koji su sebe smatrali nepobjedivima.

U prostoriji u prizemlju stoji izložba fotografija i predmeta koji prikazuju osobne priče stradalih. Prizori su doista potresni i služe kao podsjetnik da mir nikada ne smijemo uzimati zdravo za gotovo.

Miyajima

Miyajima je mali otok udaljen manje od sat vremena vožnje trajektom od grada Hirošime. Ima dugu povijest kao sveto sjedište šintoizma, autohtone vjere japanskog naroda stare kao i sam Japan. Otok je dugo bio smatran otokom bogova, a danas se ubraja među neka od najslikovitijih mjesta u zemlji.

Njegovo staro svetište Itsukushima, koje je danas pod zaštitom UNESCO-a, nije samo izvor slave otoka, već i samog njegovog imena (Miyajima = otok svetište). Poznato je po svojim kultnim plutajućim vratima („torii“). I vrata i svetište jedinstveni su po svojoj građi jer naizgled plutaju na vodi za vrijeme plime.

Iako se većina posjetitelja zadrži oko Itsukushima svetišta, vrijedi se malo potruditi i uspeti u podnožje brda Misen. Tamo se nalazi jedan od najvažnijih hramova Šingon budizma, hram Daisho-in. Ovaj hram je doista jedinstven i razlikuje se od svih drugih hramova koje ćete vidjeti u Japanu. Dok se penjete stubama do glavne zgrade s lijeve strane možete primijetiti nešto vrlo posebno, usporedne kamene stepenice sa stotinama ljupkih kipova božanstava čuvara djece.

Posvećeni kipovi

U cijelom hramu nalazi se više od 500 posvećenih kipova raznih veličina i oblika koji ovaj hram čine neobično mističnim. Tu je i spilja Henjokutsu u kojoj se nalazi 88 glavnih budističkih ikona koje odgovaraju hodočašću u 88 hramova Shikokua. Na najvišem dijelu kompleksa je “Ichigandaishi”, za kojeg obožavatelji vjeruju da je mjesto ostvarenja želja.
Miyajima je romantično mjesto, pa je ovdje najbolje provesti noć u jednom od otočnih ryokana i isprobati spavanje na futonu (podnoj prostirci) u japanskoj tatomi sobi. U večernjim satima kad većina turista ode, otok ostaje u svojoj tišini. Društvo će vam praviti divlji jeleni i srne koji su se pripitomili i udomaćili na otoku.

Šintoistička svetišta mjesta su obožavanja i domovi „kamija“, šintoističkih bogova. U njihovim unutarnjim komorama skrivenima od pogleda, pohranjeni su sveti predmeti obožavanja koji predstavljaju kami. Ljudi posjećuju svetišta kako bi odali svoju počast kamijima ili se molili za dobru sreću. Posjećuju se i za vrijeme sretnih trenutaka, npr. Nove godine ili raznih festivala. Tada se u njih nose tek rođene bebe ili održavaju ceremonije vjenčanja.

Oko svetišta se mogu nalaziti i druge popratne zgrade, no ne i groblje. Smrt se smatra nečistom i s njom se hvataju u koštac putem budizma. Zbog toga su brojna šintoistička svetišta tijekom stoljeća srasla s budističkim hramovima.

Japanska kuhinja

Japanska kuhinja poznata je kao jedna od najzdravijih na svijetu. Uz obilje morskih plodova i algi, japanska prehrana sadrži malo kolesterola i masnoća. No, bogata je vlaknima, pa stoga ne čudi da brojni Japanci ostaju zdravi gotovo do svoje 75 godine.

Putujući kroz Japan teško je ne primijetiti da Japanci žive u skladu s godišnjim dobima, pa je tako i izbor namirnica na stolu prilagođen sezoni. Naglasak je na svježem i prirodnom okusu. Tuna, haringa i bambus jedu se u proljeće, dok se kesteni i gljive matusake jedu u jesen. Japanci vjeruju da je ovakav način prehrane izuzetno važan za dobro zdravlje.

Poštovanje prema hrani

Japanci imaju veliko poštovanje prema hrani i zbog toga je pripremaju u što je moguće izvornijem obliku. Osim toga, izuzetno je važan i njezin izgled i način serviranja. Prvo se jede očima, a zatim ustima. Jelo treba biti duhovno iskustvo koje nam pruža trenutke mira tijeom dana.

Danas japanska kuhinja obuhvaća tradicionalnu i regionalnu hranu koja se razvila kroz stoljeća političkih, ekonomskih i socijalnih promjena u zemlji. Tradicionalna kuhinja “washoku“ (u prijevodu „japansko jelo“) bazira se na riži s miso juhom i drugim jelima uz obavezno korištenje sezonskih namirnica. Ukoliko možda niste ljubitelj sušija, u Japanu ipak nećete ostati gladni. U ponudi su brojna druga ukusna jela kao što su tempura, ramen, soba, curry, tonkatsu, okonomiyaki, yakitori, udon i slično. Japan je definitivno, između ostalog, i destinacija za gurmane.

Hranu možete isprobavati u brojnim restoranima, od onih mobilnih štandova koji vas mame dok prolazite cestom do skrivenih starih ryoteia. Ako ste plićeg džepa, možete potražiti neki od jeftinih lanaca dućana. A volite li drugačija iskustva, posjetite neki od tematskih restorana o nindžama ili robotima. Kad vam se baš jako žuri, možete se poslužiti i iz nekog od automata.

Autorica: Ivona Denk