Mjesec je knjige, vrijeme je održavanja Interlibera, u razgovorima su knjige česta tema, mnogi su novi naslovi u izlozima knjižara… No, znate li što čitanje i čarobni svijet književnosti čini za vašu dušu?
Najljepši odgovor na to dala je Wislawa Szymborska, poljska pjesnikinja, prevoditeljica i književna kritičarka, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1996. godine. Za života, a umrla je 2012. godine u 88. godini, zvali su je “Mozart poezije”. Poznata po metaforama u izražavanju svojih misli, duhovitoj ironiji i humoru, često vrlo gorkom, ustvari je suptilno i suštinski, kratko i jednostavno, riječima oblikovala ono što osjećamo i što nas obogaćuje dok čitamo. Kao i većina veličanstvenih ljudskih iskustava, čitanje nam donosi nešto neizmjerno važno i nevjerojatno nadahnjujuće, no, ipak, teško izrecivo riječima. A, upravo je riječima opisati neizrecivo, zadatak pjesnika. I uspjela je. Ova velika svjetska pjesnikinja dala je jednu od najiskrenijih i najljepših artikulacija onoga što knjiga čini za ljudsku dušu.
Ja sam staromodna i mislim da je čitanje knjiga najveličanstvenija razonoda koju je ljudska vrsta do sada osmislila. Homo Ludens (čovjek koji se igra, koji ima potrebu za igrom, op.a.) pleše, pjeva, izvodi smislene pokrete, zauzima poze, uređuje se, otkriva i izvodi složene obrede. Ne želim umanjiti značaj ovih distrakcija, jer bez njih bi ljudski život prolazio u nezamislivoj monotoniji i, vjerojatno, disperziji i porazu. Ali, sve su ovo grupne aktivnosti, nad kojih se nadnosi, manje ili više primjetan, dašak kolektivne gimnastike.
Homo Ludens s knjigom je slobodan. Slobodan onoliko koliko je to sposoban biti. On sam smišlja pravila igre, potčinjena samo njegovoj znatiželji. Dozvoljeno mu je čitanje inteligentnih knjiga. Knjiga od kojih će imati koristi, kao i onih glupih, iz kojih će, također, možda nešto naučiti. Može prekinuti čitanje knjige ako zaželi, počevši čitanje neke druge knjige od njenog kraja, napredujući unazad prema početku. Možda će se smijati na pogrešnim mjestima ili će zastati kod riječi koje će mu ostati zauvijek.
I, na kraju, slobodan je, a ovo mu niti jedan drugi hobi ne može obećati, prisluškivati Montaignesove razgovore ili skoknuti do mezozoika.
Dio je ovo zbirke proznih tekstova (Dijelovi proze) ove zanimljive žene u kojima nam daje uvid u to kako nas činjenica što smo sami u univerzumu treba učiniti boljim nadzornicima čovječanstva. Vrijedi razmisliti o tome…
“Knjiga je srce koje kuca samo u grudima drugog”, napisala je Rebecca Solnit o tome zašto čitamo. Za Galilea “knjige su način na koji možemo steći nadljudske moći”; za Kafku to je “sjekira za smrznuto more u nama”; za Carla Sagana “dokaz da su ljudska bića sposobna za čaroliju”, za Jamesa Boldwina “način da promijenimo našu sudbinu”.
Mijenjajte svoju sudbinu, stječite nadnaravne moći, razbijajte smrznuta mora… Čitajte!
Foto: Tomasz Wiech
