Dugo je pripremano naše prijateljstvo, zbilja dugo. 30 i kusur godina je trebalo za to, iako smo se oduvijek znali, od prvog stiha i prve note koje je napisao. Ne samo da smo se upoznali tada, bio je to više događaj ravan pronalasku odmetnutog člana obitelji. Pronalasku nekoga tko je tvoj, za koga si znao da postoji i da će se jednog dana i stvarno pojaviti u tvom životu.
Dva sata materijala, dva sata čiste emocije izgovorene meni u mikrofon. Bio sam zaista sretan. Kroz glavu su mi prošli i PZ-jac 1600 i Radojka i njezin pismeni zadatak i drug Tito i Splićani s istog hotelskog kata i mali bijeli zec i prva ljubav.
Na putu za Novi Sad
Bila je to 80 i neka. Bili smo klinci, s korza mladi lavovi. Znali smo sve njegove pjesme napamet, sviruckali ih kad god je bila prilika za to. Komentirali njegovu igru riječima, šarm koji je dolazio iz svakog napisanog stiha, duhovitost kojoj smo znali svjedočiti na njegovim sve dužim i dužim koncertima gdje nas je sve dodatno bacao u afan svojim konferansama. Te 80 i neke došao je maj mjesec. Tradicionalno smo odradili prvomajski tulum s rajom i tog dana blejali na suncu prepričavajući sinoćnje događaje. Negdje između dva gutljaja kave moj drug Zlaja, jedini u to vrijeme s vozačkom dozvolom i autom od staraca parkiranim u dvorištu, naglo se uozbiljio i skupio oči u svoj vrlo karakterističan pogled, japanski pogled kako smo ga zvali. Taj je pogled mog dobrog druga uvijek govorio da se sprema nešto neočekivano i potpuno ludo. Nešto što ćemo zasigurno dugo, dugo kasnije prepričavati i čemu ćemo se smijati valjda cijeli život.
Smijali smo se i prepričavali najbolje fore s tuluma, već polako planirali u istom ritmu i ostatak praznika. Idemo u Novi Sad, začulo se sa Zlajine strane. U prvi mah nitko od nas nije baš reagirao na to. Ali, kao da smo ušli u neko stanje pripravnosti, pa smo pomalo gasili razgovor kako bi još jednom čuli što je rekao. Idemo u Novi sad, ponovio je i dobro nam zagolicao maštu spomenom Novog Sada budući smo tamo imali neke drage drugarice. Šta ćemo u Novom Sadu, upitao je netko. Idemo kod Đoleta, idemo mu kući da mu kažemo da ga volimo i da pjevamo s njim.
Za dva sata
E, tu se sad stvar pošteno uozbiljila. Zašutjeli smo i čekali da vidimo što će se dogoditi. Idem ja po auto, dođem po vas, natankiramo gorivo i eto nas u Novom Sadu za dva sata, rekao je lagano se dižući od stola. Gledali smo ga u nevjerici kako odlazi i šutjeli još neko vrijeme. Ubrzo smo stidljivo, jedan po jedan od nas četvroice za stolom, počeli govoriti neke nebuloze tek da promijenimo temu jer smo znali da je mogućnost neke Zlajine podvale vrlo visoka. Nije prošlo mnogo, 15-ak minuta možda, kad se začula truba auta. Dobro, nije to baš bio auto, bio je to PZ-jac, 1600 rekao bih, dika i ponos samoupravnih pregalaca tog doba. Auto koji će nas pratiti kasnije kroz dobar dio mladosti kao neizostavni element naših života.
Zanijemili smo, pogledali se, skočili i u trku upali u auto kao u jeftinim akcijskim filmovima. Ruskim, recimo. Vozili smo se k izlazu iz grada još uvijek očekujući da je u pitanju neka spačka, ali smo se na benzinskoj uvjerili da je sve ok, da smo stvarno krenuli u Novi Sad, da smo stvarno krenuli Đoletu pokucati na vrata. Gitara je bila u gepeku, gorivo natankano, uzeli nešto za prigristi i popiti i otisnuli se u plovidbu Panonskim morem u PZ-jcu 1600. Jezdili smo tako, polako i sigurno. Atmosfera u autu rasla je svakim narednim kilometrom. Naravno da smo slušali neku od Đoletovih kazeta, pjevali, smijali se tome kako zapravo ne znamo kamo idemo, gdje čovjek živi, kako ćemo ga pronaći u Novom Sadu. Pitat ćemo nekog, znaju ljudi, nije bitno. Proći ćemo svaku ulicu ako treba dok ga ne nađemo, mislim, kad smo već tu, je l’ tako.
Povratak u realnost
I onda negdje skoro na pola puta povratak u surovu realnost. Dobri PZ-jac je počeo kuhati, para se širila svuda oko nas, desni žmigavac i stajanje sa strane usred ničega. Tek par kuća okolo nas, a sve onako ravno, Semberija, Vojvodinu golim okom vidimo ispred nas. Stojimo u šoku, ne znamo što ćemo, o mehanici nitko pojma nema, 70-ak kilometara smo od kuće, baš onako divno. E, mladi lavovi, kraj vam je borbe, pali ste rano. Nakon druge, treće cigarete stao nam je neki čovjek pitati trebamo li što. Rekli smo mu o čemu se radi. Spremno je sparkirao svoj auto, zavukao se pod haubu PZ-jca i nakon nekog vremena, glasom ozbilnog interniste priopćio dijagnozu, nosač remenice na alternatoru i remen. Molim? Nosač remenice na alternatoru i remen. Ma, sjajno! I što sad? Sad ću vam donijeti vode da se dovučete do pumpe, tamo kupite ženske najlonke. Povežite umjesto remena i bjež’ te kući, ali polako, ne preko 30 na sat, da ne bi opet zakuhali. Mislili smo da nas zajebava, pogotovo s ovim čarapama, ali nismo baš imali nekog izbora, zar ne?
Brzo smo došli do pumpe, oprezno pumpadžiji rekli što nam se dogodilo, veli majstor, čarape trebate s obzirom remena nemam. Trebamo brate, daj tri para da smo sigurni. Složio nam je sve, pokazao kako da sami to napravimo ako se opet dogodi i to je to. Krenuli smo vrlo oprezno, natrag kući naravno, prvo u tišini, a onda smo sa svakim prijeđenim kilometrom postajali sve glasniji i sve se više smijali i cijeloj ideji odlaska u Novi Sad i svemu što nam se dogodilo. Tada sam Đoleta vidio prvi put. Zamalo.
Radojkina zadaća
Svega nekoliko dana nakon avanture s PZ-jcem 1600 i odlaskom u Novi Sad stigao je 4. maj, godišnjica Titove smrti. Sve je bilo još nekako svježe, samo par godina je prošlo kako nije s nama, svi su još uvijek taj datum shvaćali prilično ozbiljno. Sirena će svirati u 15:05, ljudi će zastati tamo gdje jesu, zašutjeti, nakloniti se i nastaviti tamo gdje su krenuli. A mi smo krenuli, normalno, u školu i znam da smo taj dan po rasporedu imali i sat srpsko-hrvatskog iliti hrvatsko-srpskog jezika kako se tada zvao jezik kojim smo govorili. Već pred sam sat smo znali da nas na današnji dan ne može zaobići neka tema o drugu Titu.
Div iz bajke
Početak je mjeseca, prvi sat uvijek rezerviran za pismeni rad, sjećate se onih plavih teka, bilježnica za pismeni? Nismo morali biti baš vidoviti, naprotiv, bili smo sigurni što nas čeka, koja tema, koja priča. Profesorica Radojka bila je oniža, stroga profesorica i žena s različitim pogledima na svijet, kako smo se znali šaliti na račun njezine razrookosti. Ušla je autoritativno, kao i uvijek u razred, mi smo ustali, ona je sjela, mi smo sjeli. Prozvala nas je redom sve i krenula prema ploči, uzela kredu i krenula u tišini pisati temu pismenog rada. E, to je ono što se ne zaboravlja. Pisala je i pisala po ploči, a nas je sve jače hvatala zbunjola. Naime, ali doslovno, tema pismenog je bila: «Tito je neustrašivi div iz bajke koji je napravio besmrtno djelo oslobođenja i ponovno se vratio u bajku». Hm, dragi druže Tito, nije da te ne volimo, nije da nam ne fališ, ali, brate dragi što je previše, previše je.
Blejali smo u ploču tražeći neku inspiraciju, tražeći neki izlaz iz ove bezizlazne situacije. Primjetio sam paniku i u prvim redovima razreda među mojim dragim frendicama štrebericama. Svi smo se blijedo gledali. Ok, pomislih, ako ćemo tako igrati draga Radojka, onda Let’s dance. Uzeo sam bilježnicu i pero, nalivperom smo pisali pismene radove i krenuo pisati kao sumanut. Bio sam gotov za nekih desetak minuta, ali iako sam mogao predati rad i izaći vani, nisam to učinio, osato sam do kraja kako bih pomiješao svoj rad s ostalim radovima, da ga Radojka ne bi odmah pročitala i vjerojatno me izmasakrirala.
Čista petica
Blejao sam okolo, gledao kolege kako se muče i čekao kraj sata. Još smo cijeli veliki odmor proveli diskutirajući kako nam je zavukla temu do balčaka, kako ćemo svi popit po keca, kako se bliži kraj godine, pa će nam to pokvariti prosjek i tako dalje i tako bliže. Bit će što biti mora, za par dana će nas suočiti s neumitnom istinom. Tih par dana do sljedećeg sata kod Radojke prošlo je u hipu. Ona je opet ušla strogo, mi smo ustali, ona je sjela, mi smo sjeli, prozvala nas je i masakr je mogao početi. Nije dugo trebalo da začujem svoje ime, digao sam se poluprestravljen. Rekla je da uzmem bilježnicu i pročitam svoj rad pred cijelim razredom. O ne, samo to ne, pa ovo je dupli masakr, ovi moji će me živog pojesti kad čuju što sam napisao.
Nije tu bilo baš nekog manevarskog prostora, uvjeren da sam popio jedinicu krenuo sam uzeti bilježnicu i kad sam se vratio na svoje mjesto i otvorio je vidio sam jednu poprilično veliku peticu uz Radojkin podugačak komentar. U jebote, ovaj metak sam izbjegao, sjajno. Ali već trenutak kasnije bio sam svjestan da će me raja iz razreda gledati kao da sam s Marsa pao i da neće vjerovati šta slušaju od mene. Pribrao sam se i krenuo čitati, pa što bude. Već s prvim rečenicama bilo je jasno da ne vjeruju svojim ušima da mi je to, baš to palo na pamet napisati kao moje viđenje teme tog pismenog rada. A ja sam samo napisao njegovu Triput sam video Tita Maršala. Tada sam Đoleta video drugi put.
Metafizički.
Nezaboravna noć u Puli
Vrijeme je prolazilo, teški neki oblaci iznad nas, osjećalo se da našoj mladenačkoj bezbrižnosti polako dolazi kraj. Tenzije, rat, gubici, horor na sve strane i eto nas u jednom posve drugom svijetu od onog u kakvom smo stasavali. Nikako nije izgledao bolje, mada su nas uvjeravali da nam jest bolje. Novo vrijeme donosilo je i neke nove društvene norme, neke drugačije «naše». Uh, kako mrzim tu riječ, stavove i sve drugo. U svemu se to moglo osjetiti. Vladala je velika, neproglašena cenzura, ono, tko drugačije kaže, kleveće i laže. A onda se tog jednog siječnja puno toga promijenilo u Zagrebu i Hrvatskoj.
Promijenila se vlast, najednom je sve nekako postalo opuštenije i kao da se sve polako počelo vraćati na svoje mjesto. Tih sam godina radio jednu televizijsku emisiju, Diplomat club se zvala. Gosti su mi bili uglavnom ambasadori zemalja akreditiranih u Hrvatskoj, ali i neke druge važne svjetske face. James Rubin, recimo i tu ću stati da ne bude da se, kao nešto, hvalim. S tim ljudima pričao sam o svemu, osim o politici i to mi je bilo sasvim cool. I meni i njima, a kako sam po putu znao čuti i publici. Svi sretni, svi zadovoljni. I onda te, čini mi se 2001. godine vijest da će u Pulu, u Hrvatsku, prvi put nakon rata doći Đole i održati humanitarni koncert za pulsku bolnicu. Koncert se imao održati u pulskoj Areni i nije bilo dileme hoću li biti tamo ili ne. To se jednostavno moralo.
Ambasador dobre volje za Diplomat club
Pula, 6. ili 7. mjesec, more, Arena, istarska kuhinja kod tada slavne Sonje i Đole. Pa kud ćeš bolje. I onda se nekako mjesec ili dva prije koncerta pojavila informacija da je Đole proglašen UNICEF-ovim Ambasadorom dobre volje. U prvi mah nisam pretjerano reagirao na tu vijest osim da mi je bilo drago, ali onda mi je tu večer palo na pamet pozvati tog ambasadora Balaševića u Diplomat club. Rečeno učinjeno, nije dugo trebalo da se dogovorimo. Pučka nam je svečanost. Dan prije koncerta krenuo sam za Pulu, kratko stao u Karlovcu da poberem moju dragu prijateljicu Sanju, našu tajnicu na televiziji koja je bila Đoletov veliki fan. Do Pule me, pa jedno predeset puta, pitala hoće li stvarno vidjeti Đoleta. Smijao sam joj se i nisam mogao vjerovati da netko u tim godinama može gajiti takve osjećaje prema nekom svom idolu.
Stigli smo, smjestili se u Histriji, upoznali s ekipom iz pulskog studija koja će snimati interview, malo kupanje, malo istarska klopa i vina i spavanje, sutra je veliki dan. Taj dan koncerta nešto je što do tada nikad nisam vidio. Baš se na svakom koraku osjećala neka posebna vibra. Već od doručka Histria se počela popunjavati frendovima i kolegama, drugim gostima koji su potegli s raznih strana na ovaj Đoletov pulski koncert. Registarskih oznaka od svugdje, zaista od svugdje, baš kao i jezika i narječja, od Triglava do Gevgelije.
Mali bijeli zec
Nakon doručka krenuo sam u sobu, malo odmoriti jer volim odmoriti nakon doručka, to je kažu dobro za zdravlje. Pred liftom me dočekalo šestoro Splićana s velikim bijelim zecom, u majicama posebno dizajniranima za ovaj koncert. Bili su izvan sebe od sreće što su tu i u međusobnoj ćakuli samo molili Boga da Đoleta sretnu da mu daju zeca. Opet sam se smijao tome kako ljudi u tim godinama mogu toliko podjetinjiti. Lift je stao, izašli smo na istom katu, kimnuli glavom u znak pozdrava i svatko na svoju stranu.
Nedugo nakon toga zazvonio mi je telefon, vidim broj je srpski. S druge strane Goda, Đoletov tadašnji manager javlja da su pred Pulom pa da se vidimo pred tonsku probu u Areni, negdje oko 3, da u miru to odradimo. Zovem snimatelja, zovem Sanju i već u dva smo u Areni spremni k’o zapete puške. I Sanja naravno ima malog bijelog zeca, olovku i papir za autogram, fotić napunjenih baterija, znači sva dodatna oprema je tu. Brzo je prošlo tih sat vremena i evo ih u Areni dolaze s ravnateljem pulske bolnice. Svi se upoznajemo, tehničari ga prate pljeskom, zvijezda si Balaševiću, što jest, jest. Pita me gdje ćemo, kažem pa ‘ajmo ovdje na ovom kamenu pulske Arene, kaže ‘ajde. Možemo li, možemo, naravno.
Dva sata čiste emocije
Sanja je u ekstazi, obilazi oko nas, slika, trese se, telefonira, show živi. I krenusmo u priču, sad već i mene malo hvata trema. Imali smo dogovor za nekih pola sata, ali vrlo brzo sam shvatio da od toga neće biti ništa jer je ovaj bio naprosto toliko željan iz sebe izbaciti sve što bi htio reći svakom ponaosob valjda od svih silnih ljudi koji će ga slušati i gledati tu večer. Srećom, umjesto jedne ili dvije kazete, tada se snimalo na betama. Ponio sam ih četiri za svaki slučaj, četiri od pola sata. Prva je otišla dok si rek’o keks. Druga jednako tako. Već na trećoj sam primjetio povećanu koncentraciju kolega novinara iz drugih medija koji s nestrpljenjem čekaju svoj red. S četvrtom kazetom su već polako počeli i negodovati, ali jednostavno nisam našao načina privesti razgovor kraju dok to sam Đole, onako kako samo on to zna, nije učinio.
Dva sata materijala, dva sata čiste emocije izgovorene meni u mikrofon. Bio sam zaista sretan. Kroz glavu su mi prošli i PZ-jac 1600 i Radojka i njezin pismeni zadatak i drug Tito i Splićani s istog hotelskog kata i mali bijeli zec i prva ljubav. Ništa to je to, Sanja, na tebe je red. Slikam ih, on se smije, ona plače, vidimo se na večeri nakon koncerta, ciao, ciao. Izlazimo na kratko iz Arene, na kavu smiriti dojmove i u dugom redu na ulazu srećem Splićane. Bok susedi, ej bok, bok, jeste li šta sredili za zeca, nismo, odgovaraju u glas. Ok, onda računajte na nas, računajte da je riješeno, ostavite telefon i budite stand by nakon koncerta. Nisu vjerovali, a nisam ni ja jer su se žene odmah raspizdile, kako se to u Splitu kaže.
Čarolija na kraju dana
Koncert je bio nezaboravan, proveo sam ga s pokojnim Cobrom Radovićem za njegovim mix pultom i guštao kao rijetko kad do tada. Negdje podaleko iza ponoći Odlazi cirkus. Kraj, gotovo, nema više, suze i smijeh na licima svih u Areni. Mi nastavljamo po planu i vrlo brzo se nalazimo s Đoletom i ekipom u jednom restoranu u pulskoj Verudeli. Predivna noć, zvjezdano nebo, svi smo emotivni. Đole pogotovo, jako mu je bilo stalo da ovo bude top. Priđem mu, zahvalim još jednom, hvala tebi, kaže on, obavezno mi pošalji snimku. Svakako, odgovaram.
Nego, da te pitam nešto, i objasnim mu ovo za Splićane. Naravno veli, nema problema. Zovem ih, dajem adresu i evo ih brzinom munje. Upoznajem ih, oni plaču naravno, daju mu zeca, slikanje, poziva ih za stol, oni opet udri u plač, Sanja plače, svi plaču, pa ljudi moji je li to moguće, što bi rek’o Mladen Delić. Dobro ja ne plačem, težak sam na suzi nakon rata.
I onda, za sam kraj večeri ili uz početak novog dana, s prvim zrakama sunca još jedna čarolija. Ignac Šen, veliki umjetnik, pokoj mu duši, Đoletov violinist, Cigan, uvrijedi se kad ga nazoveš Romom, uzima violinu i prstima, bez gudala prebire po njoj. Šute svi, neizostavno se plače, Đole se smije, Šen mu svira na uvce, pa onda redom svima. Tog dana sam vidio Đoleta treći put.
I neka sam.
Autor: Admir Ćulumarević
