Ernest Hemingway, slavni američki pisac i novinar prebogatog životnog iskustva, jedan je od najznačajnijih književnika svih vremena. Dobitnik Nobelove i Pulitzerove nagrade slovio je za čovjeka škrtog na riječima. No, sve što bi rekao pogađalo bi ravno u metu. Iako su ga suvremenici doživljavali kao osobu koja ne voli puno pričati, njegova djela sadrže u sebi rječitu esenciju života i umjetnosti.
Najpoznatiji citati Ernesta Hemingwaya
“Kada ti drugi nešto pričaju, slušaj u potpunosti. Većina ljudi nikada ne sluša.”
“Život svakog čovjeka završava jednako. Postoje samo detalji kako je živio i kako je umro. I ti ga detalji razlikuju od drugih.”
“Mačka ima potpunu emocionalnu iskrenost. Ljudi, iz nekog razloga mogu sakriti svoje osjećaje. Mačka ne može.”
“Moj cilj je staviti na papir sve što vidim ili doživim, na najbolji i najjednostavniji način.”
“Da bi mogao pisati o životu, prvo ga moraš živjeti.”
“Nikada ne idi na putovanje s nekim koga ne voliš.”
“Čovjeku treba otprilike 2 godine kako bi naučio govoriti i otprilike 50 godina kako bi naučio šutjeti.”
“Svijet svakoga slomi, ali naposljetku ispadne da su neki jači na slomljenim mjestima.”
Haruki Murakami: najljepše mudrosti nesuđenog nobelovca
“Ne postoji ništa što se može usporediti s pisanjem. Sve što radiš je da sjediš za pisaćom mašinom i krvariš.”
“Sve dobre knjige imaju jednu zajedničku stvar – realnije su nego da su se zaista dogodile u stvarnosti.”
“Kad se ljudi slažu sa mnom, uvijek imam osjećaj da sam negdje pogriješio.”
“Nemoj nikada misliti da rat, ma koliko potreban bio, ma koliko opravdan bio, nije zločin.”
“Mladost imamo da bismo činili gluposti, a starost da bismo žalili za tim glupostima.”
“Mogu nas ponižavati, ali nas ne mogu poniziti.”
“O moralu znam samo toliko da je moralno ono poslije čega se dobro osjećate, a nemoralno ono poslije čega se osjećate loše.”
“Čovjek nije stvoren za poraz. Čovjek može biti uništen, ali ne i poražen.”
“Jedina stvar koja može pokvariti dan su ljudi. Ljudi su uvijek bili ograničenje sreće, osim jako malog broja koji su dobri kao samo proljeće.”
“Ne postoji prijatelj tako odan kao knjiga.”
“Sreća je kod inteligentnih ljudi najrjeđa stvar koju znam.”
“Volim spavati. Moj život ima tendenciju da se raspadne kada sam budan, znate?”
“Uvijek trijezan učini ono što si pijan rekao da ćeš učiniti. To će te naučiti da držiš jezik za zubima.”
“Najbolji način da otkriješ možeš li nekome vjerovati je – da mu vjeruješ.”
“Sve što trebaš napraviti je napisati jednu istinitu rečenicu. Napiši najistinitiju rečenicu koju znaš.”
“Pijem kako bih druge ljude učinio zanimljivijima.”
O Ernestu Hemingwayu
Djetinjstvo
Rođen je 21. srpnja 1899. u kući koju je sagradio njegov djed, Ernest Hall. Bio je drugo od šestero djece dr. Clarencea i Grace Hall, uz još četiri sestre i jednog brata. Ime je dobio po djedu s majčine strane, Ernestu Hallu. Oak Park, grad u kojem su živjeli, bilo je pretežno protestantsko naselje u kojem je živjela viša srednja klasa. Kasnije će Hemingway opisati svoj rodni grad kao grad širokih travnjaka i uskih pogleda na svijet. Iako udaljen samo deset milja, Oak Park bio je, u biti, konzervativan grad koji se pokušavao izolirati od liberalnog Chicaga. Hemingway je odgojen na tipičan konzervativan način Srednjeg Zapada: strog religijski odgoj i naporan rad.
S ocem je često išao u lov i ribolov na jezero Michigan. Hemingwayevi su imali i ljetnikovac na jezeru Walloon u sjevernom Michiganu, gdje je Hemingway redovito provodio školske praznike. Otac ga je podučavao lovu, a majka glazbi. Gospođa Grace bila je talentirana pjevačica koja je imala namjeru posvetiti se karijeri, ali se nakon udaje radije posvetila mužu i djeci. No, na majčinu žalost, mali Ernest nije imao smisla za glazbu.
Da bi mogao pisati o životu, prvo ga moraš živjeti.
Osnovnu i srednju školu završio je u Oak Parku. Tijekom srednje škole uživao je radeći u srednjoškolskim novinama Trapeze, za koje je napisao svoje prve članke – s obaveznom dozom humora u stilu Ringa Lardnera, popularnog satiričara toga doba. Srednju školu završio 1917. godine i umjesto da se upiše na fakultet, kao što su njegovi roditelji očekivali, zaposlio se kao reporter u listu Kansas City Star. Posao mu je osigurao stric Tyler, dobar prijatelj jednog od urednika lista.
Prvi svjetski rat
Nakon što je napunio 18. godinu, Hemingway je pokušao stupiti u vojsku. Međutim nije primljen zbog problema s vidom – slabije je vidio na lijevo oko (što je vjerojatno naslijedio od majke koja je imala isti problem). No, nakon što je čuo da Crveni križ traži dobrovoljce, vozače ambulantnih vozila, odmah se prijavio. Radio je od prosinca 1917. do travnja 1918. godine, a u ratom zahvaćenu Europu stiže u svibnju 1918. godine.
Dana 8. srpnja 1918. godine ranila ga je austrijska granata koja je pala nedaleko njega u trenutku kada je talijanskim vojnicima dijelio čokolade i cigarete. Eksplozija je onesvijetila Hemingwaya, ubila jednog talijanskog vojnika, a drugom je raznijela noge. U pismu Hemingwayevu ocu, Ted Brumback, jedan od vozača ambulatnih vozila, napisao je da je Hemingway unatoč 200 šrapnela koji su mu se zabili u noge našao snage da drugog ranjenog vojnika ponese na leđima do prvog mjesta gdje mu je mogla biti pružena pomoć. Prije nego što je stigao do cilja u noge ga je pogodilo i nekoliko mitraljeskih metaka.
Povratak kući
Iz Italije se vraća u rodni Oak Park u siječnju 1919. godine. Odmah po dolasku roditelji su ga nagovarali nastavak školovanja, no Hemingway to nije želio. Dobio je 1.000 USD od osiguranja, što mu je omogućilo da narednih godinu dana ne radi ništa. Za to vrijeme živio je u roditeljskoj kući, a vrijeme je provodio u knjižnici. Nakon nekog vremena seli u Chicago, u jesen 1920. godine, i počinje pisati za list Toronto Star Weekly. U Chichagu, gdje je živio u prijateljevom stanu, upoznaje gospođicu Hadley Richardson i zaljubljuje se u nju.
Pijem kako bih druge ljude učinio zanimljivijima.
Vjenčali su se u rujnu 1921. godine. Iste godine, Hemingway pristaje pisati za Toronto Star Weekly kao europski dopisnik, pa se zajedno sa svojom mladom suprugom seli u Pariz. Ispočetka su bili smješteni u mizernim stanu bez tekuće vode i kupaonice, u Ulici kardinala Lemoinea na kućnom broju 74. Iako mu je plaća bila 3000 USD, Hemingway nije odmah potražio bolji stan. Nešto kasnije, mladi bračni par ipak seli u ulicu Descartes, na kućni broj 39.
Pariz
Zahvaljujući pismu preporuke Sherwooda Andersona, Hemingway je u Parizu upoznao neke poznate pisce i umjetnike i ubrzo se sprijateljio s njima. Tako je nastala poznata Izgubljena generacija (The Lost Generation). Među njima su bili: Ezra Pound, Gertrude Stein, Francis Scott Fitzgerald, Sylvia Beach, James Joyce, Max Eastman, Lincoln Steffens i Wyndahm Lews. Osim s njima, upoznao se i s Picassom. Hemingwayevo izvještavanje u prvoj godini boravka u Parizu bilo je vrlo obilato. Izvještavao je sa Ženevske konferencije u travnju 1922. godine, o Grčko-turskom ratu u listopadu, konferenciji u Luasannei i postratnoj konferenciji u dolini Ruhr početkom 1923. godine.
U vrijeme kada je počeo bivati “netko i nešto” u svijetu novinskih reportera i pisaca, njegova supruga ostaje u drugom stanju. 1923. godine bračni par vraća se u Sjedinjene Države, gdje su bolnice bolje, kako bi supruga imala bolje uvjete za porođaj. No, i dalje je nastavio pisati za Toronto Daily Star. 10. listopada 1923. rodio se John Hadley Nicanor Hemingway, a već u siječnju 1924. godine obitelj se brodom vraća u Pariz.
Florida
U prosincu 1927. godine Hemingway se razveo od svoje prve supruge i oženio s Pauline Pfeiffer, povremenom reporterkom magazina Vanity Fair i Vogue. Zajedno su napustili Pariz i odselili se u Key West na Floridi kako bi započeli novi život. Tamo su živjeli skoro 12 godina. Iste te godine Hemingwayev otac izvršio je samoubojstvo, što je bila posljedica sve vidnije očeve mentalne nesposobnosti. Hemingway je smjesta otputovao u Oak Park kako bi organizirao očevu sahranu. Naredne godine, 28. lipnja, Pauline na svijet donosi sina Patricka.
U siječnju 1929. Hemingway dovršava djelo Zbogom oružje, a objavljuje ga 27. rujna iste godine. Godine 1931. Pauline rađa još jednog sina, Gregorya. U ljeto 1933. Hemingway s prijateljem Charlesom Thompsonom putuje po Africi. Još otkako je čitao Roosveltove zapise o tome kako je kao dječak lovio u Africi, Hemingway je želio iskusiti svoje lovačke sposobnosti protiv najvećih i najopasnijih životinja na zemlji. S 25.000 USD posuđenih od Paulininog strica Gusa (istog onog koji im je pomogao kupiti kuću u Key Westu), Hemingway je proveo tri mjeseca na afričkom kontinentu skupljajući materijale za pisanje svog novog djela.
Drugi svjetski rat
U ožujku 1937. godine Hemingway je putovao u Španjolsku kako bi izvještavao, za North American Newspaper Alliance, o građanskom ratu koji je tamo buktio. Građanski rat doveo je do sukoba u Hemingwayevu domu. Naime, Hemingway tada susreće mladu spisateljicu Marthu Gellhorn (upoznali su se u Key Westu, u Sloppy Joe baru) s kojom je održavao ljubavnu vezu skoro četiri godine prije nego što se razveo od Pauline. Osim toga, Pauline se svrstala na stranu fašističkog režima Franca jer je zastupala izrazita prokatolička stajališta. Istovremeno, Hemingway je naklonjen komunističkim lojalistima koji su podržavali demokratski izbaranu vladu.
Kuba
Nakon što se vjenčao s Marthom, seli na Kubu, u veliku kuću nedaleko Havane. Kuću su nazvali Finca Vigia, a Hemingway ju je ukrasio svojim trofejima s afričkog safarija. Godine 1940. objavio je svoju knjigu Kome zvono zvoni, koja je dobila sve najbolje kritike. Postigla je, također, i velik komercijalni uspjeh. Samo u prvih šest mjeseci knjiga se prodala u više od 500.000 primjeraka te je stoga odlučeno da Hemingwayu bude dodjeljenja Pulitzerova nagrada. No, konzervativni predsjednik Sveučilišta Columbia uskoro objavljuje kako te godine ta nagrada neće biti dodijeljena.
U proljeće 1944. Hemingway odlučuje otići u Europu kako bi izvještavao s ratišta. Uputio se u London, gdje je uskoro doživio automobilsku nezgodu u kojoj je “zaradio” preko 50 šavova. U bolnici ga je posjetila Martha koja je verbalno umanjivala njegove ozljede i tvrdila kako je za nezgodu kriv on zbog vožnje u pijanom stanju. Bio je to kraj njihovog braka. No, Hemingway je već u rezervi imao drugu damu, imenom Mary.
Mladost imamo da bismo činili gluposti, a starost da bismo žalili za tim glupostima.
U kolovozu 1944. godine Hemingway ulazi u Pariz, navodno među prvima. No, to nitko ne može sa sigurnošću potvrditi. Ono što je sigurno jest da je Hemingway “oslobodio” svoj omiljeni bar u hotelu Ritz i proveo nekoliko narednih tjedana pijući i slaveći svoj povratak u grad koji mu je u mladosti značio jako mnogo. Jedno vrijeme, u doba 2. svjetskog rata, proveo je i na kineskoj fronti. Bio je službeni reporter Prve armije Vojske Sjedinjenih Država. Tada je, iako nije bio vojnik, sudjelovao i u nekoliko bitaka. U Sjedinjene Države vratio se u ožujku 1946. godine.
Nobelova nagrada
Dosta kasnije, 28. listopada 1954. godine, Hemingwayu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Ali nije mogao prisustvovati ceremoniji u Švedskoj, pa je umjesto njega govor koji je napisao pročitao John Cabot, američki veleposlanik u Švedskoj. Naime, u siječnu te godine Hemingway i Mary letjeli su u maloj Cessni iznad Afrike. Pilot Roy u zraku je pokušao izbjeći jato ptica ali je zapeo za telefonsku žicu. Avion je ozbiljno oštećen, Hemingway i pilot nisu imali teže ozljede, no Mary je slomila nekoliko rebara.
Potom su se vratili i uzletjeli s novim avionom i novim pilotom, Reginaldom Cartwrightom. Leteći iznad Ugande ponovno su doživjeli nesreću, avion se zapalio. Mary i Reginald uspjeli su se izvući iz aviona, no, Hemingway je otvorio izlaz iz aviona udarajući glavom u vrata. Pritom je zaradio ozbiljne ozljede (fraktura lubanje, dva slomljena diska kralježnice, iščašenje desne ruke i ramena, nagorjelo lice, oštećenje sluha i vida itd.).
Samoubojstvo
U srpnju 1960. Hemingway i Mary napuštaju Kubu i naseljavaju se u mjestu Ketchum u Idahu. Uskoro su Hemingwaya počele opsjedati ideje o samoubojstvu. Krenuo je na terapiju, ali se kao posljedica terapije javio gubitak pamćenja. Prvu polovicu 1961. proveo je u razdobljima depresije i paranoje. 2. srpnja 1961. Hemingway je ustao veoma rano, otišao u podrum kako bi iz ormara izvadio pušku. Potom se popeo stepenicama, smjestio se pored ulaznih vrata…i pucao si u glavu.
Stvaralaštvo
Hemingwayeva djela i život imali su značajan utjecaj na američke pisce njegovog vremena. Velik dio njegovih djela klasici su američke literature, a neka su i ekranizirana. Pisao je prema vlastitim iskustvima koja je imao kao ribar, lovac i zaljubljenik u borbe bikova. Njegove pustolovine dovodile su ga nekoliko puta u bliske susrete sa smrću: u španjolskom građanskom ratu kada je u njegovoj sobi eksplodirala bomba; u 2. svjetskom ratu kada ga je udario taksi i 1954. kada se dva puta avionom srušio u Africi.
Ne postoji ništa što se može usporediti s pisanjem. Sve što radiš je da sjediš za pisaćom mašinom i krvariš.
U ranim radovima opisuje dva tipa ljudi: jedan koji čine osobe koje se bore za moralne vrijednosti u koje vjeruju i koje se, s ciničkim nepoštovanjem, odnose prema svemu, osim prema vlastitim emocionalnim potrebama. Drugi tip ljudi čine jednostavni karakteri i primitivne emocije, kao što su lovci na nagrade i borci s bikovima.
Djela
Njegovi najraniji radovi uključuju zbirku kratkih priča “Three Stories and Ten Poems”/Tri priče i deset pjesama, 1923.) i roman “The Torrents of Spring”/Proljetne bujice, u kojem opisuje svoje dječaštvo u šumama Michigana. Prvo veće djelo mu je “In Our Time”. Roman koji mu je donio međunarodnu reputaciju je “The Sun Also Rises”/A sunce izlazi, iz 1926. godine u kojoj opisuje grupu američkih i britanskih boema i bogataša koji žive u Francuskoj i Španjolskoj, a pripadnici su tzv. izgubljene generacije u periodu nakon 1. svjetskog rata.
Drugi Hemingwayev roman je “A Farewell to Arms”/Zbogom oružje, 1929., u kojem priča o ljubavi američkog vojnika, vozača ambulantnih kola i britanske medicinske sestre. Nakon ovoga romana uslijedila su još dva realistična djela: “Death in Afternoon”/Smrt popodne, 1932. i “Green Hills of Africa”/Zelena brda Afrike,1935.
Sve do kasnih 1930.-ih, Hemingway u svojim djelima koristi bespomoćne i poražene likove, a od tada se sve izraženije bavi socijalnim problemima. U djelima “To Have and Have Not”/Imati i nemati,1937., “The Fifth Column”/Peta kolona i “First Forty-nine Stories” (1938.) strogo osuđuje ekonomsku i političku nepravdu. U djelu “For Whom the Bell Tolls”/Kome zvono zvoni, 1940., čija se radnja odvija u doba španjolskog građanskog rata, govori o tome kako je gubitak slobode bilo gdje u svijetu upozorenje da je tada sloboda ugrožena i u ostatku svijeta. Godine 1952. objavio je djelo “The Old Man and the Sea” (Starac i more), za koje je 1953. dobio Pulitzerovu nagradu, a 1954. i Nobelovu nagradu. Oko 3000 njegovih rukopisa ostalo je neobjavljeno.
Tony Parsons – mudri savjeti jednog samohranog oca
Gabriel García Márquez – omiljeni citati omiljenog pisca
Izjave zbog kojih je Keanu Reeves tako poseban
