Tog sam jutra, prije nekoliko mjeseci, jedva ustala iz kreveta. Još jedna neprospavana noć u nizu dodala je tamniju nijansu, već ionako plavim, podočnjacima. Suprugu sam signalizirala kako mi je potrebno da malo dođem sebi i otišla sam u kupaonicu. Zapalila sam svijeću i nakapala esenciju limuna i mente u aroma lampu. Uzela sam sa sobom svoj Bose Mini Soundlink i spojila se mobitelom. Zbog previše misli u glavi, nisam bila raspoložena za bilo kakvu vrstu glazbe. Odlučila sam se za klasični miks. Prva na listi bila je Debussyjeva “Clair de lune”.
Vilin konjic simbol je sreće i snage, promjene, mudrosti i mira.
Svukla sam odjeću sa sebe i stala pod tuš. Kako je voda krenula, tako su potekle i moje suze. Tiho sam jecala nekoliko minuta, sve dok mi se tijelo nije prestalo grčiti. Započela je “Fantasia on Greensleeves” u izvođenju neke Akademije St. Martin in the Fields. Podignula sam pogled na staklena vrata tuša na kojima se jasno ocrtavao oblik vretenca. Na trenutak sam se zamislila i spoznala kako odavno nisam vrludala svijetom znakova. Kakvu mi poruku šalje taj vilin konjic?
Iscrpljujući vrtlog emocija
Djetetov glas iz susjedne sobe vratio me u stvarnost. Obrisala sam staklo misleći kako sam smiješna. Ma kakav vražji vilin konjic?! Na brzinu sam se obrisala i odjenula. U pozadini je svirala Satiejeva “Gnossiennes No. 1”, ali ubrzo sam je nadjačala zvukom sušila za kosu. Evo me, spremna za doručak i veselu ekipu. Suprugu sam, po ne znam koji put, objašnjavala da sam iscrpljena. Nisam mu rekla za vretenca i znakove. Doručkovali smo i spremili se za šetnju.
Svako toliko osvijestim ideju kako je predivno živjeti na jednom od sedam brežuljaka antičkog istarskog grada. Nekad sam i ja, kao djevojčica, šetala ovuda s tatom. Dok šećemo pored jedne od mnogih pulskih utvrda, smijemo se djetetu koje zastaje pokraj svakog maslačka, kako bi ga pokušalo otpuhati. Usput pričamo o raznim stvarima. Imamo hrpu problema, od toga da sam ja nezaposlena, a suprugov je posao upitan. Nedavno nam se i auto pokvario. Treba nastaviti i radove oko kuće. Ali, i dalje se smijemo, jer bi netko od nas mogao ubrzo pasti u nesvijest od silnog puhanja maslačaka.
Vrijeme u kojem sam se nalazila bilo je dosta stresno. Obavila sam valjda petnaestak razgovora za posao. Frustrirana. Ljuta. Tužna. U iscrpljujućem vrtlogu emocija. Svakakvih poslodavaca sam se naslušala i nagledala. Nestrpljivo bih iščekivala telefonski poziv ili provjeravala poštu na mobitelu. Sve dok se jednostavno nisam prestala tako čvrsto držati te fiksacije oko posla. Odlučila sam preusmjeriti svu svoju energiju na učenje za preostale ispite. I na pisanje…
Znak za akciju
Nakon što sam jednog dana na parkingu ukrcala namirnice u auto, u mene se zaletjelo nešto s krilima. Mahnula sam rukom i digla pogled, samo kako bih vidjela predivnog vilin konjica. Sjetila sam se onog znaka iz kupaonice i odlučila vjerovati u njega. Negdje sam pročitala kako je vilin konjic simbol sreće i snage, promjene, mudrosti i mira. Ovo je već treći put da mi se ukazuje. Vidjela sam ga i u crtiću kojeg je sin gledao za doručkom prije par dana.
Nepoznat broj i odlična vijest. Dobila sam posao.
Shvatila sam kako je to znak za akciju i kako bih trebala reagirati. Odmah sljedeći dan preletjela sam oglase za posao i ugledala među njima poznato ime. Da sam imala imalo pameti u tom trenutku, ne bih si dozvolila taj potez, ali nazvala sam.
Sretno sam cvrkutala na telefon kako bih radila posao iz oglasa. Osoba na drugoj strani uporno mi je nudila neki drugi posao, koji nimalo nije bio u skladu s mojim očekivanjima. Ne moram ni reći kako sam se loše osjećala nakon što je razgovor završio. Totalno demotivirana, sjela sam na kavu i čekala sestru. Tad je zazvonio telefon. Nepoznat broj i odlična vijest. Dobila sam posao.
Najvažnije je vjerovati
Može zvučati smiješno ili glupo, nije ni važno. Ali, važno je vjerovati. Vjerovati, prvenstveno, u sebe. Često to zaboravim, ponekad se i podcjenjujem ili sama ne vjerujem ni u sebe ni u koga. Nije možda ni taj vilin konjic, on kao on, toliko važan. To je samo mali podsjetnik kako ne treba uvijek glavom kroz zid. Iako je meni to jako teško prihvatiti, ipak sam ja Bikonja.
U tih nekoliko mjeseci traženja posla naučila sam malo više cijeniti samu sebe, znati što tražim i što želim raditi. Što je najljepše od svega, nakon jednog sam intervjua odlučila kako želim ponovno pisati. Kad još samo ne bih tako brzo zaboravljala taj osjećaj pozitivne energije koji me nadahnjuje da budem bolja ja. To još učim.
