Sjećam se rečenice iz filma Pod suncem Toskane, koja govori o tome koliko je bitno krenuti, vjerovati da će to što tražimo već doći ukoliko napravimo prvi korak.
“They built a train track over these Alps to connect Vienna and Venice. They built these tracks even before there was a train in existence that could make the trip. They built it because they knew some day, the train would come.”
Izgradili su željezničke tračnice kroz Alpe kako bi povezali Beč i Veneciju. Napravili su tu stazu čak i prije nego što je postojao vlak koji bi tuda mogao putovati. Sagradili su je jer su znali – jednoga dana vlak će doći.
Sami stvaramo svoja čuda
Ta je rečenica ostala duboko urezana u meni, podsjećajući me svakoga dana da mi zaista sami stvaramo svoja čuda. Gradili su tračnice za vlak, iako vlak još nije postojao. Gradili su ih jer su znali da će vlak jednom doći. Tako i život, tako i naši snovi.
I kada misliš da je nemoguće, znaj, uvijek postoji put ako nešto dovoljno jako želiš. Ali, ne, nije dovoljno okrenuti se afirmacijama. Nije dovoljno samo vjerovati. Moraš naučiti i djelovati. Ništa ne pada s neba, koliko god obilja postojalo za sve nas. Čeka nas da otkrijemo sebe, kako bismo sami otvorili put za ono što će nam doći i ono što nam uistinu pripada. Život može biti sve ono što zamisliš, ovisno o tvojim mislima i onome što vibriraš. Ako se često prepuštaš strahu i tjeskobi, zašto se čudiš kada ti “život” servira ono što ti izaziva strah i tjeskobu?
Ako svaki dan nastojiš gledati pozitivno na sve što te okružuje i što je u tebi, tada znaj, privući ćeš ono što želiš. Lakše ćeš si otvoriti put, lakše će te sreća pronaći. Usudi se napraviti korak ili dva, ali naprijed, ne unatrag.
Prethodna verzija tebe
Iza tvog ramena nema više ničega, znaš. Ondje počivaju neke prethodne verzije tebe, neki davni dani. Oni neka budu ključ i motivacija za dalje. Neka podsjećaju koliko daleko si otišla i uspjela pobijediti samu sebe. Naprijed te čeka toliko toga lijepoga, neistraženoga. Čeka te život kakav si uvijek zamišljala i htjela proživjeti.
Ne boj se, svi smo amateri na tome putu. Svi smo podjednako zbunjeni ili uplašeni iz dana u dan. Moraš vjerovati, najprije u sebe, zatim u život. U ono božansko i istinsko u svima nama. U onu divnu energiju koja nas sve spaja u jedno. Moraš vjerovati kada ti kažem da za sve nas postoji dovoljno obilja.
Nitko ti neće uzeti tvoj komadić sreće. Nitko nema prava na to. Ako ga privremeno i otuđi, znaj – nije kraj. Čeka te drukčiji put. Često ne shvaćamo kada nas život odbije od onoga što smo željeli, da nam je pripremljen bolji put. Drukčiji put kojim ćemo doći do sebe i sreće. Imaj povjerenja u ljubav, u istinu, u put.
Što je tvoje, doći će. Ako nije još stiglo, očito je toliko veliko i dobro da ti život još uvijek polako priprema teren kako bi znala prihvatiti što ti dolazi.
Bez toga smo ništa, upamti. U tome je sva čar života. U vjeri u bolje sutra. U spoznaji da će sve to što želimo, uz našu malu pomoć, naći put i pokazati koliko život može biti lijep.
Marija Lombarović: Ono što mislimo, to i postajemo
