Pitate li se kako na vas utječe zavist? Koje emocije nakupljate na duši, a poslije se manifestiraju na tijelu? Koja je silina tih emocija i što one mogu prouzročiti pojedincu? Zavist se hrani našim strahom da nikada nećemo biti dovoljno dobri. Tako nastaje i potreba da se prilikom putovanja zvanog život konstantno uspoređujemo s drugima. Zavidni smo jer pojedincima ide bolje od nas, jer oni do svojih ciljeva koračaju brže i sposobnije. Ne vidimo sebe i zanemarujemo svoje potrebe, ne hranimo svoju dušu nego svoje kaose i zaostajemo u napretku.
Zavist vreba
Je li ikome zavist pomogla, koliko je odmogla? Postoje pojedinci kojima je zavist otvorila oči, shvatili su kako odašilju samo nezadovoljstvo. Progledali su i pogledali na situaciju iz više kuteva. Shvatili su tad, zavist se izuzetno lukavo ušulja u nas, promatra nas iz prikrajka, narušava našu teško stečenu stabilnost i mir, izaziva sumnje, uspoređivanje i konstantno nezadovoljstvo sobom. Želju za onim što nije naše, pohlepu da i mi imamo ono što netko drugi ima. Ujedno, zavist razara našu dušu i naše biće, dok mislimo da je to nešto sasvim bezazleno.
Nije bezazleno ako nam šteti u osobnom razvoju. Nije bezazleno ako nas tjera da sumnjamo u sebe i svoje sposobnosti i omalovažavamo se svakodnevno, misleći kako ne možemo ništa postići. Nije bezazleno ako iz nas izvlači onu pozitivnu životnu energiju i ushit, nego nas baca na koljena i u beznadežnost. Nije bezazleno, ako nismo sretni i ne vidimo put kojim trebamo ići da bismo postali sretniji.
Trebali bismo si prestati nametati tuđa očekivanja i tuđe snove.
Kako se riješiti zavisti?
Kako se onda riješiti zavisti? Tako što ćemo prestati živjeti kao drugi ljudi. Prestati se uspoređivati s onima koji imaju nešto što nama ne pripada… Shvatiti kako božanska providnost ima plan za nas i kako će nam u ruke doći upravo ono što nam pripada.
Trebali bismo prestati nametati sebi tuđa očekivanja i njihove snove. Naučiti koračati u vlastitim cipelama kreirajući svoje unikatne korake. Postati vjerni sebi i raditi na tome da se izrazimo na načine koji isključivo odgovaraju nama i donose radost života na naš put.
Svakodnevnim ponavljanjem kako nešto ne možemo napraviti jednako dobro kao druga osoba, pucanj je u prazno i siguran put ka gubitku naših sposobnosti, ukoliko ne radimo na njima i dozvolimo im da padnu u drugi plan. Nismo tu kako bismo radili ono što drugima ide najbolje. Nismo tu da koračamo njihovim stopama, nego da kreiramo svoj put. I ne trebamo se osvrtati na tuđa očekivanja i ono nametnuto, jer naša istina treba biti naš glas.
Zavist kao gorivo za dalje
Zavist u jednoj jako maloj mjeri može biti presudna i dobra emocija, ali samo onda kada nas potiče na to da damo najbolje od sebe. Samo onda ako uspijemo zavist iskoristiti kao gorivo za dalje, odmaknuti od ljudi na koje smo zavidni i pokazati sebi da možemo i bolje. Problem leži u tome što oni koji to iskoriste kao motiv za dalje, ne rade to što rade radi sebe, nego većinom iz želje za dokazivanjem drugima da i oni mogu nešto. I tako se vrte u krug. Nisu daleko odmaknuli od onih koji se radi zavisti izjedaju i postaju robovi vlastita uma i tuđih životnih priča.
Zavist kao emocija može biti i pozitivna i negativna.
Slobodne osobe (koji su velika rijetkost) na zavist gledaju neutralno. Znaju da postoji, suočili su se s njom. Znaju da može imati i pozitivne i negativne učinke, ali ne pripisuju zasluge zavisti, na putu ostvarenju vlastitih ciljeva. Jer nisu si dozvolili da im motiv bude tuđi uspjeh i zavist, da se natječu sami sa sobom jer i oni žele biti nalik nekome. Oni su se odlučili natjecati sami sa sobom jer su željeli biti svoji, nalik sebi, a ne drugima. Jednostavno, odmaknuli su sve ono lažno i zaživjeli svoju istinu, ne obazirući se na druge.
Pozitivna i negativna emocija
I to je jako teško postići, ali nije nemoguće. Što se prije riješimo gorčine koja se nakuplja u nama radi zavisti i emocija koje u nama izazivaju ono negativno, lakše ćemo prepoznati gdje smo griješili i ispraviti svoju putanju. Činjenica je da zavist kao emocija može biti i pozitivna i negativna. Na nama je da razlučimo kako ćemo je interpretirati. Mi smo ti koji od nečega radimo nešto, koji usvajamo gradiva i formuliramo lekcije kako ih shvaćamo.
Ukoliko si dozvolimo da zavist koristimo kao motiv za dalje, na putu ćemo mnogo puta posrnuti i dalje se osjećati nemoćno. Jer, moć nije u našim nego u tuđim rukama i njihovim očekivanjima od vas ili njihovim opaskama kako nismo dobri kao oni. A ako putem shvatimo kako takve emocije treba otpustiti i ne pridavati im na važnost, osim zahvaliti jer su nas okrenule samima sebi, bit ćemo rasterećeni i pomireni sa svijetom i sobom.
