Mislila sam kako počivam ondje gdje ljubav stanuje. Da sam prihvaćena, voljena, željena. Njihove darove, slatke riječi i osmijehe pogrešno sam tumačila. Dok nisu došle pokude, omalovažavanja, utjerivanje straha u kosti, prijetnje. Tada je ljubav više nalikovala na močvarno dno, puno kojekakvog otpada, miomirisa koji je prožimao cijelo moje biće, težine da neću dočekati sunce, udahnuti novi, svježi zrak.
Ondje ljubav nije stanovala. Stanovala je u mome srcu, jer sam tako htjela. Silno sam željela pripadati, biti, ljubiti, dijeliti. Silno sam željela nekome biti muza, pokretač, eliksir. No, u suštini, željela sam i sama iskusiti takav ushit i radost. Trebala sam stimulans i pokretač kako bih stvarala, otkrivala i rušila zastarjela dijelove sebe.
Tamo gdje ljubav stanuje, stanuje istina, stanuju osobe koje si dozvoljavaju slobodu, kreativnost, rast i mir.
Ljubav ne stanuje u tuđim očima
Naučilo me mnogočemu... Ponajviše, da ljubav ne stanuje u tuđim očima. Ni u tuđim obećanjima. Još manje u našoj iluziji o ljubavi i našim očekivanja. Ona se dogodi istinski, baš onako nenadano, kada ne tražimo od ljudi jednako zauzvrat, kada nam primarni cilj nije osjećati se živo i vedro. Dođe sa svom svojom težinom i zahtjevima, kao dodatni teret, uz koji ćemo sagledati sebe iz svih kuteva i dodati si novu lekciju.
Dođe nas prodrmati da nikada više ne ostanemo jednaki. Jer, ljubav je tu da nas mijenja. Kroz ta iskustva stvaramo i gradimo sebe, otvaramo si put u buduće lekcije. I ako konstantno padate na istom mjestu, na istim ljudima, zapitajte se, jeste li usvojili potrebne lekcije ili ih i dalje odlučno negirate?
Zašto ih negirate, zašto ih držite grčevito za sebe? Jer, bojite se promjene. Znam. Bojite se onoga: što ako to ne bude ta priča, što ako se razočarate u ljubav. Jer ona ne mora biti i vrlo često nije namijenjena za stalnost i sigurnost. Vrlo često se skriva u drugim oblicima i preobražava u drugu emociju.
I to što je sklona preobrazbi, ne znači da je manje ljubav. Ne znači da se nije pojavila u svoj svojoj veličanstvenosti, ljepoti. Ne znači da nas nije taknula, iskorijenila stare obrasce ponašanja, natjerala da pogledamo strahu u oči. I ako nestane, ne znači da više neće nastati, negdje drugdje iznova.
Ne definirati, samo osjećati
Toliko se trudimo svemu dati ime, sve definirati. A zapravo, trebali bismo se prepustiti. To je ono što me ljubav naučila. Nije je potrebno definirati, već osjećati. Prepustiti se cijelim bićem, čak i onda kad znamo ishod. Jer blagoslovljeni smo iskustvom te ljubavi.
I sve ono ružno što se kotrljalo iza mene, što je meni ljuljalo tlo pod nogama, ostalo je kao lijepa uspomena. S moje strane bila je emocija ljubavi. Ali, reći ću vam nešto, ondje gdje stanuje prava ljubav, sebičnosti nije mjesto.
Ondje gdje stanuje prava, istinska, čista ljubav, mi postajemo samo posrednici između Kreatora i ljudi. Mi smo ti koji tad u tuđe živote s razlogom unosimo boje, mirise i okuse. Ili oluje potrebne kako bi se oni vratili ondje gdje pripadaju ili pronašli svoju davno izgubljenu svrhu.
I kad shvatimo da imamo dar biti posrednici, osjećati i dijeliti osjećaje za više dobro, jer oni su ono esencijalno i nužno da bismo stvarali i hrabro koračali, bit će lakše prihvatiti one manje poraze i neispunjena očekivanja.
Dovoljno veliko srce
Jedino što trebate očekivati jest očekivati da ćete i vi, kao i ljudi koji vam uđu u život, uvijek imati dovoljno veliko srce da ga podijelite s drugima. Bez vaganja, analiziranja i mudrovanja o tom odnosu i toj emociji. I naravno, ovdje govorimo o dobroj emociji. O onome što mi pretvaramo u nešto korisno, lijepo, inspirativno.
Sve ostalo, što vas želi zarobiti, kontrolirati, izmijeniti na loš način, nije ljubav. To je ono čemu su nedovoljno zreli ljudi nadjenuli ime ljubav, kako bi u to ime došli do onoga što je njima potrebno.
Tamo gdje ljubav stanuje, stanuje istina, stanuju osobe koje si dozvoljavaju slobodu, kreativnost, rast i mir. Jednakost u svemu, međusobnu potporu, razumijevanje i olakšavanje dana koji slijede.
I ljubav je sve što nas okružuje, sve što nas čini ovakvima kakvi jesmo. Ne morate je tražiti u drugim ljudima, morate je naučiti proizvesti, dozvoliti joj da vam pokaže svoje lice, da vam bude nadahnuće. Sve što jesmo, može se zvati ljubav. Ali sami ako se odvažimo na život gledati tako, pronalaziti ljubav i ljepotu u svemu, pa tako i u onim nužnim, ali manje lijepim iskustvima.
