Radije bih koračala sama, bez podrške i aplauza, ukoliko to znači zadržati sebe i izbjeći loše ljude.
Radije bih koračala sama, nego išla ondje gdje drugi zalaze željni slave, bogatstva i ispraznih stvari. Imam svoj mir, isto tako i svoj nemir. Najbolje osjećam svoju dušu i srce, kada meditiram u samoći svoje sobe, dok se jutro suncem budi.
Ako duša osjeća blues, osjeća ga jer je umorna od bivših emocija i iskustava.
Radije bih plakala sama, nego se lažno smijala s onima koji me ne znaju od srca iznenaditi i nasmijati. Znaš, ne mogu ja to. Slušati one koji inače jedva da imaju razumijevanja za druge, okreću se nebitnim stvarima i šire loše riječi. Radije ću sjediti sama.
Oni koji ostaju
I neka prođu godine, i neka se izgube oni lažni ljudi, bitni su samo oni koji će ostati. Oni s kojima dijelim život, nedaće, ludosti. Oni koji neće tako lako okrenuti leđa, ponukani svojim slabostima i sebičnošću. Ne dopuštam više izgovore drugima, ukoliko ne pronalaze vrijeme za nas. Ne dopuštam im više da njihove slabosti utječu na mene, mijenjaju moje odluke ili moja raspoloženja.
Ako duša osjeća blues, osjeća ga isključivo jer je trenutno pomalo umorna od bivših emocija i iskustava. Kroz glazbu i melankoliju traži put da se oporavi i iznova nasmije.
Jer, što je tuga nego drugo lice sreće.
Znaš, svi bi trebali biti najprije sebi dovoljni, svi bi trebali naučiti djelovati sami. Prihvatiti sve svoje strane, pa i one tmurne koje skrivamo. Naučiti uživati u svojim tugama jednako kao i u sreći. Jer, što je tuga nego drugo lice sreće. Jedno bez drugoga ne idu, kao dan i noć što egzistiraju zajedno, a odvojeno. Znaš, tuga lako preraste u sreću, kao što sreća vrlo lako može prijeći u tugu.
Stvar je u nijansama
Stvar je u onim malim nijansama, našim percepcijama, trenutnom dopuštanju emocija koje primamo da djeluju na naše izbore. I ukoliko sreća u momentu preraste u tugu, jednako brzo ćeš iz tuge vidjeti sreću i mir. Vrlo brzo ćeš pronaći onaj dijelić sekunde, gdje ćeš se, htio – ne htio, morati nasmiješiti i osjećati punim srcem.
Godine nam pokažu, što su ljudi i što je život zaista. Kako kujemo svoje snove, planove, kako dijelimo sebe s drugima. A ono najvažnije jest jesi li spreman biti ti? Bojiš li se biti ti? Dopuštaju li ti drugi da budeš ono što jesi?
Znaš, tuga lako preraste u sreću, kao što sreća vrlo lako može prijeći u tugu.
Oni istinski sretni ljudi,znaju se nositi sa sobom, vole koračati sami. Sami stvaraju svoj put, sami se bodre i ne mare za to imaju li podršku ili ne. Život ih je naučio da sebi moraju vjerovati najviše, isto kao poznavati ono što ih može baciti na ponor u trenu. I kada se izlaz ne nazire, znaj, takvi ljudi će stvoriti izlaz i gdje ga nema. Jer imaju volju, imaju sreću i mir sami u sebi.
To je ono čemu svi težimo ili trebamo težiti. Pronaći mir i ljubav u sebi, kako bi dijelili s drugima. Koračati sami, sve dok ne pronađemo svoj čopor ljudi. One s kojima si ono što jesi, ništa manje, ništa lažno.
Neka ti život bude lijepo i veselo iskustvo. Neka te srce vodi ka sebi, bira svoj put i stavi ti na put sve one tebi jednake. One koje si davno pozvao da koračaju skupa s tobom, rame uz rame i to kad im dopustiš da uđu u tvoje srce i tvoj život. Onda, kad prepoznate da ste spremni…
Marija Lombarović: Život će pronaći svoj put
Marija Lombarović: Ono što mislimo, to i postajemo
