Ono što se srcem vidi, oku je nevidljivo, kažu. A što je s onim što se srcem vidi a umanjuje tvoju vrijednost i čini te sretno-nesretnom osobom? Svi imamo te neke lekcije, u kojima smo često ispadali sve samo ne dobri, pošteni ili sretni. Puno puta smo se opekli ili opekli neke nedužne ljude. Ali, koliko puta smo sebe lagali da će sve biti drukčije i bolje, znajući da si lažemo, usput i duboko patili, a nismo znali ili htjeli otići?
Ponekad, umjesto svih košmara, lijepih i manje lijepih strana koje odnosi donose, valja gledati dušom i intuicijom.
Ako me život nešto naučio, a naučio me, onda je to lekcija da prije svega moramo znati svoju vrijednost, cijeniti svoj put i svoje mentalno i duševno zdravlje. Poneki ljudi i poneke lekcije ostave tako ružan trag na nama, da iako znamo što moramo činiti, idemo kontra sebe i slijepo pratimo srce.
Spoznajmo sami sebe i svoju vrijednost
Ali, je li poanta u tome da ljubimo i mislimo da smo jednako ljubljeni, a da pritom nemamo sami sebe, kompletne? Možemo li uopće istinski ljubiti ukoliko ne poznajemo sebe i spoznati sve one strane druge osobe? Mislim da ne. Sve dok ne spoznamo koliko vrijedimo, nećemo znati održavati odnose s bliskim ljudima. I dalje ćemo ili pratiti srce ili pratiti ego kako bi nešto dokazali sebi, ali i drugima. I dalje ćemo doma u svoja četiri zida plakati, pitati se gdje je pošlo po zlu i kako pojedine osobe ne cijene ono što im dajemo.
Istina je, sami sebe ponekad ne znamo cijeniti. Nisam znala ni ja. Stavljala sam sve druge ispred sebe. Njihovo vrijeme, emocije, hirovi i želje bile su mi bitnije nego li onaj moj glasić koji je govorio da to nije put ka ispunjenju i sreći.
Definiramo se sami onako kako kroz život koračamo i koliko smo svjesni ljepote tih lekcija.
Toliko sam ponekad željela biti sretna, da sam stavljala tu masku svaki dan, hineći da sam sretna s izborima i ponašanjem bliskih mi osoba. Tad sam tresnula na pod. I ostali su jaki ožiljci na duši. Uhvatila sam samu sebe u laži, u laži da živim istinski onako kako sam željela.
Shvatila sam da nisam uopće živjela, ni najmanje. Možda samo u tim momentima, misleći da ću kroz emocije dohvatiti sreću. Godine su trebale kako bih se okrenula, prvenstveno sebi. Kako bih shvatila da puno lekcija moramo naučiti otpustiti, kako bi nešto nama namijenjeno došlo i pokazalo nam da možemo puno bolje i reagirati i činiti.
Pogled dušom i intuicijom
Ponekad, umjesto svih košmara, lijepih i manje lijepih strana koje odnosi donose, valja gledati dušom i intuicijom. Valja se odmaknuti kako bi skupili energije i snage za dalje, kako bi shvatili svoju vrijednost. I ono što uvijek ponavljam, ne definiraju nas drugi ljudi, niti te silne emocije. Definiramo se sami onako kako kroz život koračamo i koliko smo svjesni ljepote tih lekcija. Sve su one tu da bi mi rasli, da bi zavirili u onaj svijet koji skrivamo od drugih, kako bi pronašli ono što nas tišti, i pronašli ključ za buduću sreću.
I treba, treba proći i dobro i zlo, kako bi više cijenili sebe i svoj mir. Pritom ne mislim na to da se otuđimo od ostatka svijeta i zaziremo od ljudi. Ali, naučimo više povući tu crtu između onoga što srce želi i onoga što duša i tijelo trenutno trebaju.
Definitivno je važno spoznati sebe i voljeti se, kako bi dijelili sreću s drugima. I ne prodajmo se za šaku sreće ili ljubavi, pogotovo kada ne osjećamo da smo sasvim svoji, svjesni i slobodni.
Marija Lombarović: U moru kopija, budi original
Marija Lombarović: Život će pronaći svoj put
Marija Lombarović: Ono što mislimo, to i postajemo
