Početkom prošle godine, dospjela sam u situaciju u kojoj mi je oduzeta određena svota novca koju sam teško zaradila. Tu noć kad sam doselila u novi grad, provaljeno nam je u unajmljeni stan. Taj strah koji smo tada proživjele moja cimerica i ja, ne mogu riječima opisati. Kao i pitanje: Zašto baš nama, opet iznova, neka nova glupost na vratima? Godina je iza nas, a počinitelj još nije odgovarao za štetu koju je učinio.
Jeste li razmišljali o tome, kako je zapravo samo trebalo otpustiti onima koji su nas oštetili i povrijedili i poželjeti im samo najbolje?
Lako za novac, ali kako sa strahom?
Lako za novce, pomislih. Ali, kako ću sa strahom? Ionako sam uvijek u nekom grču i oprezna jer se bojim vjerovati ljudima. Tko će me uvjeriti da je ulicama ovoga grada sigurno koračati? Da se ne moram konstantno osvrtati iza ramena, misleći kako me netko slijedi i želi otuđiti nešto što mi pripada?
Onda sam shvatila. Jednako je i s ljudima s kojima smo dijelili život. Većina njih, na ovaj ili onaj način oštetila nas je emotivno, duhovno, intelektualno, materijalno. Isto tako, većina njih nije odgovarala za učinjeno, niti nam je vratila ono otuđeno, bar ono što se može vratiti. Poneki su imali hrabrosti, pa su se znali na vrijeme ispričati, nakon što su shvatili koliko nam je štete nanijelo ono učinjeno ili izrečeno.
Neki nisu imali ni hrabrosti, ni obraza niti grižnju savjesti da bi prepoznali trenutak kada bi nešto mogli ispraviti. Ili tako idu kroz život, ne osvrćući se za onim srušenim, ne ispravljajući krive Drine.
Treba li nam isprika?
Možda nam nije ni trebala njihova isprika, da bi nastavili dalje? Jeste li razmišljali o tome, kako je zapravo samo trebalo otpustiti onima koji su nas oštetili i povrijedili i poželjeti im samo najbolje?
Smiješno je, koliko je ironično i tragično, zar ne? Znam, smiješno je kako je zapravo jedina stvar koju možemo učiniti odmaknuti se od loših lekcija i ljudi, te im iz dubine srca poželjeti ono najbolje. Kako, kada su nas toliko povrijedili, izmaknuli nam tlo pod nogama, natjerali nas da zaboravimo tko možemo postati?
Nasmiješimo se i oprostimo, pustimo da ode od nas tako kako je i došlo.
Tako, teško, ali moramo. Moramo radi sebe i radi osobe koja želimo postati. Zadržavanjem bijesa, tuge i boli ne možemo napredovati. Ne možemo dočekati dugu, ukoliko nema kiše. Najviše štete nanosimo sebi, tako što psujemo sve te lekcije i sve te ljude i konstantno analiziramo i propitkujemo – zašto?
Svi su tu kako bi ostavili trag
Svatko od njih poslan je kako bi ostavio neki trag, bio on dobar ili loš. Ako su loši, njima oprost neće baš ništa značiti. Ali, nama će značiti to što je konačno došao kraj jedne ere. Znat ćemo da smo naučili odbaciti onu tamu sa srca i duše, kako bi otvorili vrata svjetlosti.
Zato, onima koji za nas imaju samo ružne riječi, moramo unaprijed oprostiti i ne obazirati se. Dovoljno je pogledati u nebo i shvatiti da njihove riječi ili postupci nikada ne smiju ukrasti našu nadu i vjeru u bolje sutra. Nasmiješimo se i oprostimo, pustimo da ode od nas tako kako je i došlo.
Jer, tako rade oni koji sebi žele dobro. Ne samo sebi, nego i drugima.
Mahnimo im rukom, daleko iz svjetlosti, možda ćemo u njima pokrenuti promjenu. Možda ćemo s vremenom preobraziti svoju tamu u nešto korisno.
I ne brinite, Onaj gore stvarno vidi sve.
Marija Lombarović: U moru kopija, budi original
Marija Lombarović: Život će pronaći svoj put
Marija Lombarović: Ono što mislimo, to i postajemo
