Moj svijet oduvijek je bio obojen najljepšim bojama. U njemu su se ispreplitale najnježnije nijanse ružičaste, nebesko plave, narančaste, žute, zelene, bijele… S ponekim veselim točkicama, osmjesima, oblacima. I kad bi bilo tmurno i teško, svoj veseli oblak nosila bih u mislima iznad glave. Ne bih dozvoljavala da mi tmurni i negativni ljudi unište raspoloženje i promjene viđenje svijeta i sadašnjeg trenutka.
I ne, nisam pretjerano pozitivna, da u svakoj neprilici vidim dugu i jednoroge. Nisam suviše nasrtljiva na one koji ne vjeruju u čuda, niti zamaram ljude svojim stavovima. Samo odlučujem raditi ono što volim, vjerovati u ono u što želim. Smijati se svemu i svačemu, dok svi po nekome pljuju i mrgudaju u tramvaju.
Novi porazi i nove pobjede
Odlučujem u svemu pronaći barem sitnicu koja mi uljepšava dane. Sitnicu koja me tjera da idem dalje s osmijehom na licu, u nove poraze i pobjede. Da se razumijemo, u poraze ne vjerujem, vjerujem u lekcije koje svi nazivate osobnim porazima. A one definitivno poraz nisu, ako su od vas učinile boljeg čovjeka.
No, moram primijetiti da se nad svijet nadvila siva boja, skupa s oblacima, spustivši svu težinu na ljude. Odjednom, okružena samo nekim mrgudima, počela sam i ja pratiti one negativnije… Dozvoljavati da njihova mrzovoljnost prijeđe i na mene, da uništi ljepotu mojih sitnica. Ovaj grad, ovaj svijet, postao je nekako odveć naporan i tmuran, ujedno i tužan.
Sve je više onih koji doslovno u nevoljama gaze preko drugih, umjesto da im podignu kofer i pomognu stići do odredišta. Sve je više onih koji će na nečiju lijepu riječ i osmijeh odbrusiti s onom ”Jesi li ti normalan/na, makni se od mene.” Sve je više djece koja ne poštuju odrasle, niti im otvaraju vrata, niti im ustupaju mjesta u autobusima. Nije ni do njih, koliko do tih odraslih. Najviše me zapanji i neugodno iznenadi kad vidim osobe u poznim godinama, pune nekulture, drskosti i negative. Oni koji jedva čekaju prosipati zlurade riječi, podbadati i izrugivati se, umjesto da su primjer novim generacijama.
Oni koji će i na slučajnu nezgodu odreagirati grubo i s psovkama, umjesto staviti se u tuđu kožu i shvatiti da svi griješimo. Tako sam i ja nedavno pratila gđu X. Odvukla joj stvari do stana u kojemu živi sama, skoro pa prikovana za krevet. Ona, baš kao i ja, samo je prolaznik u nečijem životu. Ona, baš kao i ja, ima i dobre i loše dane u životu. Taj dan bio joj je jedan od težih jer se vraćala od liječnika, u tramvaju punom idiota.
Čuda i dobrota
Molila je mlađe i starije da joj pomognu sa stvarima, jedva je stajala na dvije noge i jednom štapu. Tada sam uletjela u tu situaciju, kao čovjek kojem se može dogoditi ista stvar. Napravila sam onoliko koliko sam mogla da je dopratim do stana, iako sam kasnila na posao i posvađala se sa šefom. Vidjela sam da je gospođa vidno tužna i slabašna. Bojala sam se da ne bih na kraju završila s njom na hitnoj, jer je djelovalo kao da joj se život gasi.
Vrativši se taj dan na posao, plakala sam kao kišna godina. U glavi mi je samo bilo da ću to možda u starosti biti ja, možda moj brat, moja majka. Ljudi bi doslovno gazili preko nje da su mogli, jer tko je ona njima, tko sam im ja? Zašto bi se osvrnuli, dignuli pogled, pružili ruku bilo kome u nevolji? Zašto, kad je opće pisano pravilo današnjice: što manje se petljaš, to bolje prođeš. Jer, život je ionako suviše težak i kompliciran.
Iznad svega – čovjek
Ne, milo moje. Nije život ni težak ni kompliciran. Ljudi bez manira i srca su ti koji su od života napravili kolektivnu mizeriju. Oni koji šire zloću ili pak ravnodušno koračaju tlom, ne sluteći da time isto čine nešto loše. Radi takvih, koji su godinama sve brojniji i brojniji, prestajemo vjerovati u čuda i dobrotu.
Treba li nam to u životu? Nije li ljepše brinuti za druge onako kako bi želio da brinu za tebe? Nije li ljepše pomoći ako možeš, ne zato da bi ispao faca, nego jer si iznad svega čovjek. Svjestan si svoje prolaznosti i krhkosti, svjestan si da ćeš možda jednog dana ti biti s druge strane. I misliš, sitnica je to, naći će se već netko tko će im pomoći.
Što ako taj netko nikada ne dođe? Što ako se nitko nikada ne osvrne? Što ako baš ti jednoga dana zapneš u nemilim nevoljama i tugama, a nitko te niti ne pogleda? Kako bi se osjećao/la? Osjećaš li sram što si dozvoljavaš ponašati se kao drugi, što se priklanjaš lošoj masi ljudi, umjesto da istupiš i napraviš nešto? Najlakše je odmahnuti rukom i praviti se kako to nije tvoja stvar. Ne moraš ništa učiniti, ali onda nemoj očekivati od života da bude med i mlijeko, jer nisi ga zaslužio.
Svijet sive boje
Prezirem ljude bez manira. I glasno to izražavam. One koji se ne znaju ispričati kad pogriješe, one koji misle da su bolji od drugih jer imaju poziciju/moć/novac. One koji ne slušaju istinski druge i u svemu traže korist. One koji samo vrijeđaju i kradu tuđe snove misleći da će tako najprije zgrabiti svoje… A najviše prezirem one koji se pretvaraju da su dobrodušni, dok sa strane rade zlo. One kojima lažni osmijeh uvijek stoji na licu, a ruku ne bi pružili ni da umireš, već bi te s istim osmijehom gurnuli s ruba litice.
Da, nažalost, trenutno živimo u svijetu sive boje, gdje svima fali ljubavi, čovječnosti i ponekad, manira. Ondje gdje će svi kao ovce trčati za poslom i profitom, a manje cijeniti iskrenost, prijatelje i dobra djela. Ondje gdje je normalnije okrenuti glavu. Jer, ako pomogneš onda si isti jadnik kao i onaj kome si pomogao. Jer, što će tebi itko, ti sve možeš sam.
Ne priznajem i ne želim sebe dijeliti s takvima. Od takvih ću dobiti sijede ili raditi scene nasred ulice. Jer sam unatoč svemu što sam prošla i kako su me tretirali, odlučila biti čovjek. Budi i ti, još nije kasno da digneš glavu i skreneš pogled na one kojima ide manje dobro nego tebi. Udijeli savjet, osmijeh, pruži ruku, napravi uslugu nekome. Bez onoga quid pro quo, bez rezerve i očekivanja. Samo jer osjećaš tuđu nevolju, jer si čovjek.
Ljepše je zajedno
Iako shvaćaš da možeš sam, ljepše je djelovati u zajedništvu. Ljepše je dijeliti sebe s drugima, znati da si nekome izmamio osmijeh na licu, zagrijao srce i vratio vjeru u dobre ljude. Barem na tren, barem samo taj dan.
I neka su brojniji ti lošiji, neka gutaju svoje ludilo i tuge. Ja ću i dalje vjerovati u one dobre. Jer, dok god ima njih, ima i svjetlosti. Dok god ima trunka nade ta svjetlost će se svijetom širiti i vatra polagano tinjati kako bi nas ugrijala. Dok god ima onih kojima je stalo, ostali će biti nebitni.
I zato, ne daj se sivilu, moja ti! Pokaži raskošno sve svoje boje, pokaži da unatoč svemu imaš srca. I dovoljno volje pokretati svijet na bolje.
