Vrlo često zateknemo se u bespućima života, izmoreni od silnih valova i vjetrova. Tražimo izlaz, mirnu luku, ali ne vidimo prst ispred nosa. Dopustimo si da nas gone neki prošli dani. Ili, još gore, briga oko onih dana koji još nisu zaživjeli svjetlost. Gubimo se kao guske u magli. Ne prepoznajemo tko smo i zašto smo ovdje, a još manje znamo kako dalje.
Često si dopustimo da nas razdiru tjeskobe i brige. Da nam sunce zaklone tamni oblaci i kiša nam uprlja cipele u kojima smo nekoć davno ponosno i sretno koračali. Što činiti tad? Na koju bandu svijeta se okrenuti, kome na vrata pokucati?
U okrilju mraka, pronađimo zvijezde.
Pokucajte na vrata svoje duše
Sebi, mili moji. Pokucajte na vrata svoje duše, otkrijte sve nijanse svoje tuge. Nije sramota priznati sebi sebe. Nije sramota sramiti se ponekad vlastitog odraza u ogledalu. U odaje vaše duše samo vaše oči imaju pravo ući. Škicnuti u sve ono što vas baca na dno. Isplakati se kako bi skupili posljednje atome snage i borili se sa sobom, pa s ostatkom ludog svijeta.
Nitko drugi ne može biti odgovoran za sve ono što smo sebi činili. Koliko god nas drugi kudili, ponižavali, pokušavali srušiti, naše misli i emocije su te koje zadaju konačan udarac. Koliko nam drugi štete, pitate li se? A koliko zaista štetimo sami sebi, dopuštajući onima manje dobrim ljudima da nas bacaju na dno?
Ono što nam drugi daju njihov je biser ili jad. Ono što im mi dozvoljavamo i ono što od njih odlučimo primiti naša je odgovornost. Ne možete onda kriviti druge da ste radi njih prolili toliko suza. Ne možete ih proklinjati jer nisu ostali ondje gdje su rekli da će ostati. Vi ste ti koji ste pustili da suze teku., čak i zbog onih koji ih nisu bili vrijedni ni najmanje. Vi ste pustili da odškrinu vrata i uzmu sve ono dobro od vas, kako bi tren kasnije otišli.
Postavite granice
Morate znati jednu stvar. S drugima može biti lijepo živjeti, ako postavimo granice između nas. Ako im ne dozvolimo da nam kradu mir, ako odlučimo koje njihove riječi ili djela ćemo preuzeti i primiti k srcu, a koje nonšalantno odgurnuti rukom od sebe i stvoriti zid pozitivne energije. Ono što oni svojim negativnim emocijama neće moći probiti. I za vaše dobro, za buduće sretne dane, postupite tako.
Kada vas obavije tama, kada noć pokaže sve svoje boje, ne plašite se. To je tek dio svih nas, dio koji nastaje kad napustimo na trenutak same sebe i podamo se drugima. U okrilju tog mraka, pronađimo zvijezde. Pretvorimo se u svjetlost i kad ne vidimo previše razloga za to. Jer noć, noć je tek drugi dio dana. Ono što smo i sami, izmjenjujemo se kao oseka i plima, dan i noć. Ponekad smo crni, ponekad smo bijeli, ponekad smo ono između.
Ako ste trenutno prekriveni strahom i koračate ka nepoznatome u mraku, znajte u vašim dušama još ima dovoljno svjetlosti. Svjetlosti koja će vas voditi kao najsjajnija zvijezda. Ni na ljude, ni na život i sve ono što prizovete, nemojte gledati kao crno ili bijelo. Nemojte se obeshrabrivati ako vam trenutno ne ide, jer nakon mraka dolazi sunce. Ono veliko, sjajno, najsjajnije. Sunce koje će vam vratiti svu potrebnu energiju. Iznova vam zažariti obraze i zagrijati dušu.
Tek kad spoznate svu svoju i tuđu tamu, oduprete se mraku, na sve ćete gledati potpuno drugačije. Cijenit ćete i mrak, jer bez njega zaista ne bi bilo svjetlosti. A pogotovo ne divnih zvijezda koje nas prate kroz život.
