Znate onaj trenutak kad se pitate što vas je spasilo, ili tko, da ne odete, kako kažu Indijanci, u vječna lovišta? Prije par dana sam, doduše već drugi put u životu, doživjela takav trenutak. Nakon što se na semaforu upalilo zeleno svijetlo, ubacila sam svog punoljetnog Koreanca u prvu, krenula skretati, pa u drugu i krajičkom oka vidjela kako iz suprotnog pravca u desnoj traci juri BMW sa 100 km/h… Iako mu je crveno na semaforu… I to debelo crveno. Naglo sam zakočila, tako da mi je sve popadalo iz torbe po autu, a organi su mi valjda zamijenili strane. Vozač tog auta je nastavio vjerojatno sa svojim životom i ne osvrnuvši se, iako je moj skoro prekinuo u sekundi.
Stižu me sjećanja…
Na moju sreću, jedna od dobrih stvari koju posjedujem je ta što nisam trenutni paničar. Duboko sam udahnula i nastavila dalje. Tek sam nakon par minuta osjetila kako se tresem. I onda su mi se po glavi počeli pojavljivati „flešbekovi“. Slike sjećanja, moje dijete, ljudi koje volim. Razne situacije. Nevjerojatno je što ti se sve pojavi pred očima u takvim trenucima. Što je sve mozak pospremio i što sve iščupa da te još više prizemlji u datoj situaciji. Sjetila sam se i napisa iz novina od prije par tjedana i slike smrskanog autombila. Na tom je istom raskrižju poginula žena. Na tom istom mjestu i radi identične situacije. Možda me je ta moja, podsvjesno skrivena i memorirana informacija, spasila. A možda je i ona neka sila kojoj ne znamo ime, ali znamo da postoji. Kako sam imala mnogo situacija u kojima me izvukla, još sam je od djetinjstva, nekako poistovjetila s anđelom.
Vjerujem u anđele, vjerujem u dobro
Vjerujem u anđele. Možda nisu baš poput onih slatkih debeljuškastih Rubensovih, iako ih volim zamišljati baš takve. Neminovno znam da mnoge situacije koje ne mogu objasniti, pripisujem svom anđelu. Mnoge su knjige napisane na tu temu. Jednu od Lorne Byron sam i pročitala. Naišla sam na mnoge opise situacija koje su me uvjerile da postoji nešto, neka sila koja nas čuva, koja je, kako i ona kaže, uvijek 3 koraka iza nas.
Trudimo li se, zaista, svakoga dan ostaviti neki trag?
Nisam od onih lakovjernih tipova ljudi. Teško me uvjeriti bez dokaza. Ne spadam u klasičnog vjernika. Ne idem na nedjeljne mise. No, vjerujem u dobro. Vjerujem da ima nešto „tamo gore“. Vjerujem i u tog anđela koji je tu uvijek. Ponekad u nevidljivom, a ponekad i u vidljivom obliku. Često u životu posrćemo. Izgubimo se. Posustanemo. Izgubimo nadu. Izgubimo razlog. Ne pojavi li se vrlo često baš u tom trenutku nešto…ili netko.. što/tko nas trgne, pronađe, podigne? U tom trenu nismo vjerojatno svjesni, no, protekom vremena uvidimo kako su se kamenčići posložili na ispravan način baš radi te neke poslane situacije… Ili poslane osobe.
Moja misija
Počela sam razmišljati malo dublje nakon tog izbjegnutog sudara. Što sam i tko sam i koja je moja misija na ovom svijetu. Navodno je svi imamo. Da sam tog dana završila svoje putovanje ovozemaljskim svijetom, što bih, ustvari, ostavila iza sebe? Neki trag koji bi svatko trebao ostaviti. Nešto radi čega sam nešto potaknula, promijenila. Većina nas su roditelji, pa i kroz djecu nastavljamo taj neki niz. No, zar je to jedino što se zaista od nas očekuje? Ne mislim pritom da moramo biti Nobelovci, no, trudimo li se zaista dovoljno svaki dan ostaviti neki trag? Kad nas više ne bude, neće nam to biti važno…znam…čisti crni humor. Ipak, možda se u tome krije smisao svačijeg života na ovom svijetu. Da ostavlja svoj mali trag u nekom smislu. Da bude dio mehanizma kojeg nazivamo postojanje.
Imam jednu pomalo čudnu naviku. Crni hobi; čitanje osmrtnica u novinama. Čitam iz više razloga. Jedan je što sam za to jedino sigurna da je zaista istinito u moru lažnih i prijetvornih vijesti. A drugi je jer na neki svoj način dajem poštovanje tim neznanim ljudima. Gledam tko su i što su ostavili iza sebe. Puno čovjek saznaje iz osmrtnica…iz riječi koje upućuju ožalošćeni.
Moj trag
Pitala sam se što bi moji voljeni, moji prijatelji, napisali za mene? Naravno da im to pitanje ne mogu postaviti. Ali, zaista, baš me zanima. Saznala bih jesam li netko tko je ostavio neki trag. Onaj dobri trag kao što ga ostavlja duga nakon kiše. Iz nekog pomalo zaboravljenog ljudskog razloga; to bi me učinilo sretnom.
Kako me moja bolest, kojoj neminovno ne mogu pobjeći ma koliko bježala, usporila, umrtvila, otupila, tako mi je i žao jer sam svjesna toga. A znam jako dobro kako je život ustvari lijep, samo postoje dani kada to ne vidim. I znam i to da mnogo toga ipak ne ovisi samo o nama samima. Ali, ostaje dio na koji moramo pokušati utjecati. Ne trčati za vremenom i ne ga trošiti, već ga iskorištavati. U svoju korist. Sebično; jer u tom kontekstu nije zlonamjerno. Ionako, ništa se zaista ne mora, osim umrijeti. A za to…ima vremena. Jako puno vremena. Do tada, nadam se da će moj anđeo i dalje biti tu, u nekom svojem obliku. I da će biti uvijek 3 koraka iza mene; da me ili pogurne naprijed ili povuče nazad.
P.S. Tekst nije pisan pod utjecajem terapije 😊
Andrea Bogović: Retro nostalgija
Andrea Bogović: Gdje ja to živim?
