Nisam dugo pisala. Nekako me uhvatilo vrijeme koje vječito lovim. Ništa ne stižem. Mislila sam kako ću imati vremena kad mi dijete odraste. Šipak. Sad razumijem zašto je malo dijete mala briga, a veliko – velika briga. Možda sam i sama kriva što si natovarim više nego mogu nositi. Pitam se kako su naše mame i bake sve stizale. U ono doba bez telefona, interneta i sve sile gadgeta koje sad imamo i koji nam osiguravaju više vremena. Taj višak vremena očito koristimo kako bi odrađivali još više toga, pa ispada da smo, umjesto dva koraka naprijed, tri koraka unatrag.
Imali smo dva TV prijemnika, od kojih je jedan uvijek bio u boravku, a drugi na popravku.
Zašto mi se stalno čini da je prije bilo lakše i bolje? Uz sve to što danas imam, a moja mama nije imala, nisam joj ni do koljena. Sve je stizala, pekla je kolače bar jednom tjedno, radila domaće rezance, ručno mutila, a ne mikserom, “iskuhavala” veš u “vešloncu”, imala tetra pelene za mlađeg brata, nije imala auto. I uvijek smo stigle popodne nekuda ići.
U čemu je kvaka?
Ne uspijevam li se organizirati ili me društvo u kojem živim toliko crpi? Ne pečem kolače osim za blagdane, tijesto kupujem u dućanu, imam mikser, dobru perilicu rublja i auto. Bila sam silno ponosno jer sam uspjela napraviti domaći sok od bazge. Pravljenje ajvara mi se trenutno čini nedostižno.
Možda sam stvarno ostarila kad se sve češće prisjećam kako je to nekad bilo. Kako je posebna Gavrilovićka fino mirisala, mesni narezak bio melem za nepce, sladoledi iz aparata nešto najfinije što postoji. Gringo kojeg smo lizali s dlanova (koji nisu bili čisti), umjesto da smo radili sok, bio je prva dječja “droga” na ovim prostorima. Sjećam se i kako smo čekali u redu za 10 dkg kave nakon što bi susjede metodom dojave “od vrata do vrata” obznanile kako je kava stigla u dućan. I nije nam bio problem čekati. Sad već nakon 10 minuta čekanja bilo čega, gubimo živce.
Imali smo dva TV prijemnika, od kojih je jedan uvijek bio u boravku, a drugi na popravku. Naravno, na njemu je bio heklani tabletić na trokut. Ako bi se dogodilo da se pokvari u ponedjeljak navečer, u pidžamama bi išli do susjeda gledati novi nastavak Dinastije. Ako bi nam nedostajao prašak za pecivo, pokucali bi na vrata susjede i užicali ga. I to je sve bilo normalno.
Furamo se…
Danas je sve drugačije. Furamo se na silnu uglađenost i manire. Ali, samo se … furamo. Nestalo je onih finih, malih ljudskih i toplih običaja. Danas je suludo očekivati da će ti netko oprati veš u svojoj perilici jer je tvoja pokvarena. Suludo je očekivati da nekome dovedeš dijete da ti ga pričuva na dva sata dok obaviš neke stvari. Sve ove stvari iz prošlih vremena postale su nepristojne. A meni su tada bile normalne. Tako sam odrasla. Na stupu povjerenja u ljude, u dobro u njima.
Kupila sam jučer Smoki u sklopu Retro tjedna u jednoj trgovini. Privukla me ambalaža iz 80tih. Ta narančasta vrećica me vratila u moje djetinjstvo. Sjetila me kako sam uvijek na putovanju prema Lici ili Slavoniji starim Renaultom 4 ( što je taj sve uspio prevesti ?!), jela taj Smoki. I kako je bilo super što smo tako dugo putovali. I kako je bilo dobro gledati kroz otvoren prozor auta. Naravno, samo je vrećica podsjećala na ta vremena, okus je bio … “ovovremenski”. Vjerojatno sa smanjenom dozom soli i ulja.
Trudimo se…
Danas se trudimo zdravo živjeti. Zdravo jesti. Da … ključno je da se trudimo. Koliko puta sam prljavim rukama jela prljave trešnje. Ili paštetu na kruhu usput u parku. Nikad mi ništa nije bilo. Danas pojedem pecivo iz pekare, nakon što operem ruke i nakon pola sata imam silne reakcije. No, dobro i godine su tu, slažem se. Pikali su nas komarci i ose i svašta nešto, ali nikada nisam radi toga završila na hitnoj kako bi dobila antialergijsku injekciju. Drapali smo koljena svako malo i vječito su bila u krastama i nikada nam se ništa nije inficiralo. Zimi bi se sanjkali do mraka u onim famoznim plastičnim čizmama koje bi postale mokre iznutra nakon pola sata na snijegu.
Danas djecu ne puštamo niti na bicikl, niti na role, niti na sanjke bez brdo opreme. Kaciga glavu čuva. No čini mi se, bez da ikoga uvrijedim, jer sam i sama majka, da djeca danas nemaju ni pola toga u glavi što smo imali mi. Dakako, moja kćer će mi za minutu spojiti laptop na TV da odgledam seriju (još jedan dokaz da sam očito ostarila 🙂 ), “poštelati ” Android i slično. No, riješiti neki problemčić iz života, koji uključuje sinergiju mašte, snalažljivosti i dostupnih resursa (puknuti gumb npr. na trapericama), teško će biti rješiv. Čini mi se da smo u silnom strahu od modernih “babaroga”, nedostatku vremena i prepuštanju trenutku u kojem jesmo, napravili medvjeđu uslugu svojim potomcima.
Skupljači novina
Danas moja kćer ne mora ići busom do knjižnice kako bi prepisala neki podatak, dovoljno je uzeti mobitel u ruke. Ona ne zna kolika je to, ustvari, pomoć, jer nikad drugačiju mogućnost, onu težu, nije ni osjetila. Možda moja generacija više cijeni mnoge stvari koje imaju danas, jer ih nekada nisu imali. Mi smo pjesme skidali po sluhu. I jest da smo većinu krivo i pjevali, ali smo se morali potruditi da je skinemo. Nitko to nije odradio umjesto nas. Ni Google ni Youtube. Moje se dijete ne bi nikad “sramotilo” s ekipom i išlo pozvoniti penzićima na vrata, pitajući ih imaju li kakvih starih novina. Mi smo to radili. Skupljali novine. I onda ih odnijeli u Uniju papir i svi si kupili slatkaće. I bili smo ponosni jer smo nešto sami zaradili. Danas biti ponosan znači imati Iphone.. koji su ti kupili starci.
Ambalaža umjesto sadržaja
I još jedna bitna stvar. U školi su nas učili i možda i prali mozgove svim onim tzv. drugarskim ophođenjima. I koliko god da su bila pod okriljem nekih političkih sfera, ja sam ipak naučila da nije dobro krasti i da je dobro pomoći. Naučila sam i sve one riječi koje su se krile iza početnih slova P.I.O.N.I.R. Pamtim ih i dan danas: Pošten, Iskren, Odan, Napredan, Istrajan, Radin.
I sad me malo strah da opet ne budem napadnuta kako pišem o politici. Nema ovo veze s politikom. Već s osnovnim ljudskim načelima. Nisam jugonastalgičarka. Samo nostalgičarka za vremenima koja su bila toplija.
Čini mi se da nisam jedina. Čekajući u redu u trgovini jučer, vidjela sam puna kolica “retro proizvoda”. No, to je samo ambalaža. Voljela bih da je više “sadržaja” koji je bio dostupan nekada davno.
Andrea Bogović: Gdje ja to živim?
