I eto me. Uronila u četrdesete. Bez boca za kisik, bez pojasa za spašavanje, bez ikakvih uputa za uporabu. I sad se ti snađi. Sebi sam u globalu ista, osim kada pogledam fotke stare 10tak godina, dok ih još moja šogorica nije obrađivala u photoshopu. Sada je njeno pravilo da niti jednu našu fotku ne stavlja na društvene mreže bez prethodne photoshop obrade. I onda imaš problem. Svima sam super na fotkama i „baš im dobro izgledam“ (kao..za svoje godine), a onda me negdje susretnu uživo i car(ica) je gola. Ne varamo li ponajprije sebe tim micanjem očiglednih pokazatelja našeg fizičkog stanja i godina? Kako ću realno za 10 godina usporediti koliko sam se promijenila, ako sve te promjene prikrivam i pravim se da kao da sam iz pjesme Miše Kovača; ostala uvijek ista?!
U odnosu na prije 10 godina, sada se npr. nakon neprospavane noći, oporavljam minimalno dva dana. Neke stvari mi više smetaju. Teško mi je piti kavu u kafiću uz dječje igralište. Ne zato što ne volim djecu. No, gdje su djeca tu su uvijek i vikanje, plakanje i padovi.
I malo me to umara. Pogotovo kada djeca svako malo padnu, a čini mi se da njihovi roditelji ispijajući kavu to ni ne primijete, pa ih tako ja podižem uplakane. I takve banalne stvari me psihički umore. Zadnji put sam rekla frendici kako sam prestara za ispijanje kave uz malu djecu – jer zaboravim popiti kavu. Svako malo gledam koji će od „pelenaša“ zaorati po asfaltu. Ili netko od starijih pasti s prečke od 2 m. Previše je to za mene. Ne volim kada djecu boli i kada plaču. Još manje volim kada roditelji zaborave da su ih poveli sa sobom van. Jesam li postala grintava stara baba? Ili čiste duše mogu okriviti štitnjaču? Čini mi se da je istina negdje na pola puta.
Četrdesete nisu nove tridesete. Kao što ni radler nije pivo.
Kada postaneš stariji, češće razmišljaš o tome što sve nisi napravio, što si propustio i što vjerojatno više ne možeš napraviti. Ne samo zato što ti je godina proizvodnje u prošlom stoljeću, već jednostavno više nije izvedivo. Još uvijek mogu ugurati stražnjicu na ljuljačku u parku i kada god mogu, poljuljam se malo. Za to vrijeme moj muž odmiče dugim korakom i mrmlja kako nisam normalna. Volim se ispružiti na ljuljački i gledati u nebo onako ukočena. I istog trena se mogu vratiti u djetinjstvo. Odmah navru svi mirisi i okusi kojih se u pravilu ovako ne mogu prisjetiti.
To sam radila kao dijete, radim i sada i doći će vrijeme kad radi starih kostiju i kičme, a možda i veličine stražnjice, to više neću moći. Ali, moći ću se sjećati. Najgore je kada se nemaš čega sjećati.
Tijekom života skupljaš iskustva, dobra i loša, koja te kasnije upozoravaju na moguće ishode novih. S godinama smo oprezniji, što ponekad nije baš pozitivna reakcija. Imam dojam da se više bojim sada nego u dvadesetima, kada sam mislila kako ništa nije nemoguće ako to jako želiš. Sada mi se čini da čim nešto više želim, to je manje ostvarivo. Možda zrelost donosi više samopouzdanja, ali pritom oduzima i dio lakomislenosti i istraživanja bez planiranja. Sada kao da igram šah, pa u glavi već imam 5 poteza unaprijed, a svaki s različitim ishodom.
Više odvagujem nego prije. I poteze…i ljude.
U svom životnom putovanju na različitim stanicama, „povezeš“ i ljude koji te prate. Neki ostanu i putuju dugo, neki su samo prolaznici. Jednom je jedan gospodin u poznim godinama, kada je prekinuo prijateljstvo sa starim prijateljem, ironično rekao kako je prestar da gubi prijatelje jer više nema vremena graditi čvrsta i neraskidiva prijateljstva. Pitam se pristajemo li nekad i na veće kompromise s prijateljima samo zato jer nemamo „vremena“, ili se samo bojimo ostati sami i pritom zakinuti za sjećanja koja će nam u poznim godinama značiti puno više nego danas? Kada si dijete, misliš kako je prevelika nepravda kada ti prijatelj otme igračku i tužan si jako i plačeš; danas se tome smiješ. Je li tako i kada ostariš, smiješ li se nekim situacijama koje su se u 40tima činile strašnima?
Kao što ne možeš naučiti ribu disati izvan vode, tako ne možeš natjerati nekoga da putuje s tobom kroz život, ako to ne želi. Iako si mu dao najbolje sjedalo u vagonu, iako ima potpuni komfor i trudiš se da se osjeća kao u VIP loži, čini ti se da ti u njegovom vagonu nemaš isti tretman. Je li pametnije nastaviti vožnju pod tim uvjetima ili ukazati na činjenično stanje? Bojim se da sam tijekom godina od osobe koje je smatrala da je razgovor ključ rješavanja problema, postala osoba NOJ; često se taj moj ključ potrgao jer je netko mislio da provaljujem. Pritom sam ja, ustvari, mislila kako sam rado viđen gost kojem će se ta vrata otvoriti uz fanfare i crveni tepih. Jok. Znamo čija je majka pretpostavka, pa sam od te majke, odustala.
Užurbano vrijeme nosi razdvojenost. Tijekom razdvojenosti mijenjamo se kao osobe, pa se u trenutku susreta često više ne prepoznajemo.
U srednjoj školi, moje smo prijateljice i ja često govorile kako ćemo se družiti, izlaziti i uživati „kada budemo stare“. Sad smo, po toj logici stvari, stare. Premalo se družimo, premalo izlazimo, premalo uživamo. Jer, ono što tada nismo znale je da ćemo se promijeniti, da ćemo zaboraviti kako dobar osjećaj sreće izazivaju male stvari koje su nam tada bile velike. Sada imamo ono što se od nas očekivalo: posao, muža i djecu; prioritete. Želim vjerovati kako pritom nismo totalno zaboravile najvažniji prioritet: sebe. Zašto je toliko teško željeti i učiniti nešto baš za sebe, bar jednom mjesečno, na par sati? Bez bojazni od vlastitog osjećaja krivice ili okoline. Prašina će, nažalost, i dalje čekati da je se obriše, suđe i veš, nažalost, neće emigrirati. No, hoćemo li se jednoga dana sa srećom prisjećati kako smo baš dobro oprale onu mrlju s dječje majice, ali ipak onoga kako smo ostale bez mjenjača u „jugiću“ na pružnom prijelazu?
Dobro kaže Jura Stublić u refrenu svoje pjesme: „Dao bih milijardu dolara za jedan sekund prvog poljupca“. Ono što nikako ne bih željela da mi se desi kao u toj istoj pjesmi je:“ ne osjećam ništa, samo se sjećam“.
Četrdesete nisu nove tridesete. Kao što ni radler nije pivo. Jedino pivo koje sam popila je 1998.na koncertu Stonesa jer tada nije bilo radlera. Bila sam dehidrirala jer smo frendica i ja pola koncerta provele hodajući preko Hipodroma da bi došle u prvi red i vidjele Jaggera.
I danas mislim kako mi je to pivo bilo super. Želim još trenutaka kada ću poželjeti popiti pivo, iako ga ne pijem.
Četrdeset godina je samo jedinica koja pokazuje protok vremena, jer, naposlijetku, nije važno koliko imaš godina u životu, već koliko života imaš u tim godinama.
