Ne znam kakvi su bili djevojački snovi moje drage prijateljice Milene, ali slutim da nisu ni nalik onome na što će njezin život ličiti od ranih 30-ih godina, pa do dana današnjeg.
Vesela, optimistična, puna života, vrckava učiteljica u osnovnoj školi gorsko-kotarskog kraja, epiteti su koji bi najbolje opisali Milenu. U sumrak nesretnog rata, bila je sretno udana žena i majka predivnog 17-godišnjeg sina.
Život u malom, pitomom mjestu činio joj se kao ostvarenje sna. Sve do kobnog trenutka kada njezin sin u prometnoj nesreći gubi život. Shrvana od boli, najjačom od svih, Milena odlazi sama u veliki grad, u potragu za bilo kakvom utjehom. Zapošljava se u jednoj velikoj državnoj tvrtki i upoznaje svog drugog supruga. Uskoro postaje majka po drugi put, jednooj predivnoj i bistroj djevojčici. Čini se kako joj život ipak daje drugu šansu za obiteljski život, kojem je oduvijek težila.
Noću dok svi spavaju, Milenine suze vlaže jastuk na kojem samo izgleda kao da spava. Vrijeme možda i liječi, ali sporo. Zapravo njeno stanje u tom razdoblju može se opisati kao PTSP, samo o toj dijagnozi u društvu će se pričati tek malo kasnije. Milenin drugi suprug, naravno, nije bio stijena na koju se žena može osloniti, te je alkohol razorio njen drugi brak.
Sama s kćerkom u najmanjoj garsonijeri u Zagrebu, pa i nije možda nešto najgore što se može desiti. Ali desit će se i to gore. One 1992. godine Milena zbog svog imena i prezimena dobiva otkaz i ostaje bez ikakvih primanja. E, tada zaista počinje borba na život i smrt. Pomisao da se odseli ne pada joj na pamet, jer, zaboga, ovdje je rođena, ovdje su joj najmiliji – zašto bi igdje otišla? A, proći će i ovo ludilo, bit će bolje.
Ni sama ne znam kako je uspjela preživjeti te sumorne i teške godine, ali ih je preživjela. A i kćer je već bila pri kraju osnovne škole, odlikašica, pristojna i skromna djevojčica.
Milena malo radi u nekom restoranu, malo u kafiću, uglavnom čisti ili pere suđe.
Noću dok svi spavaju, Milenine suze vlaže jastuk na kojem samo izgleda kao da spava.
Negdje 2002. godine sretnem Milenu i zamijetim koliko je smršavila…sivilo na licu… Rak dojke! O, Bože, pomislih, ima li neka ružna i tragična pojava, koja će ovu ženu mimoići?? Znate kako se svi mi, izazvani totalno bezveznim problemima, poput onog “pauk mi je odvezao auto”, često pitamo – zašto baš meni? Drage moje, nemojte si postavljati takva pitanja, ako zaista nije tragedija…nekako mislim da nije fer, kad se sjetim npr. Milene.
Borba protiv raka trajala je oko dvije godine, i moja draga, ipak optimistična i vesela prijateljica ga pobjeđuje! No, nakon prvih dobrih nalaza, računi su se nagomilali, pa treba i raditi. Baš tog dana kad je išla na posao u jedan poznati restoran raditi, sretoh je svu u suzama. Fizički nije mogla izdržati jer joj je bio ogroman napor raditi desnom rukom (na toj je strani bio nesretni rak). No, ubrzo smo našli rješenje. Mojoj je prijateljici upravo tada trebala osoba koja bi brinula o starijoj teti, koja srećom nije bila nepokretna. Otada je i Mileni, na neki način, svanulo – barem na neki duži rok. Moja je prijateljica prigrlila i Milenu i njenu kćer i pomogla im koliko god je mogla. A uskoro su se posložile i neke druge stvari. Kćer je nakon sva četiri odlična razreda u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, upisala fakultet, koji je s izvrsnim ocjenama u roku završila.
Nakon spomenute tete, nanizali se su kroz zadnjih 15-ak godina brojne starije osobe, kojima je Milena uljepšala ili zadnje godine ili zadnje mjesece života. Kažem uljepšala, jer kako god svi ti njezini pacijenti bili bolesni, namćorasti ili “teški”, ona bi do njih doprla svojim humorom, pobuđujući u njima želju da taj dan budu veseli i optimistični. Marketinškim rječnikom reklo bi se – kod Milene nije bilo nezadovoljnih klijenata.
A uspjela je ostvariti i mirovinu – onu od 900,00 kuna doduše, jer joj je u životu oduzeta mogućnost zaraditi onu punu… I dalje mora raditi, iako joj je u ovim godinama sve teže brinuti o starijim osobama, jer životni napori ostavili su i na njoj dubok trag.
Uz to, Milena zajedno s kćerkom brine i o teško bolesnom bivšem mužu, koji, naravno, zbog svog načina života živi sam.
I naravno, u dane godišnjice sinove smrti povlači se u svojih deset kvadrata životnog prostora i ne želi društvo.
Kad god pomislim kako više nemam snage (vjerojatno opet za nešto poput one priče o autu i pauku) sjetim se Milene i njene snage. I brže bolje pokrijem se po ušima i nastavljam dalje…
Nije bez razloga SNAGA – imenica ženskog roda!
