U našim se krajevima kaže da, kad si najstariji sin, možeš što želiš. Hm, hajde da ne pretjerujemo kako je samo kod nas uvijek nešto posebno, tako je u cijelom svijetu.
Ali, što kad si najstarija kćer u obitelji s petero djece? Kad bi se ikako ta životna uloga mogla izbjeći, svaka bi je žena sa zadovoljstvom izbjegla. Jer, ni ne narasteš, a već pereš posuđe, mijesiš kruh i razvijaš pitu, dok s ljubavlju ljuljuškaš mlađe sestre i braću i pereš im guzice.
Svjesna je kako je u životu uvijek nastojala ići ispravnim putem. A on je, usput i najteži.
Takva sudbina je zadesila Almu, plavokosu i plavooku ljepoticu, koja je uz sve obiteljske osobe kao djevojčica i djevojka, bila i izvrsna učenica. No, kad živite na selu u obitelji sa samo jednom očevom plaćom, postoje dvije vrste misli koje vas obuzimaju kao osamnaestogodišnju djevojku. Jedna je da se čim prije udaš i odeš daleko od čopora djece, a druga je da se čim prije zaposliš, po mogućnosti u drugoj republici. Naša Alma odabrala je drugu opciju i nakon završene srednje tehničke škole krenula put Zagreba, gdje je i njezin otac radio. Sa srednjom stručnom spremom tada nije bilo teško naći posao u struci i Zagreb se činio kao ispunjenje sna.
Život u Zagrebu
Predratne godine u Zagrebu bile su za Almu godine skromnog, ali lijepog života. Obilježile su ih druženja i izlasci s prijateljicama, ali nikako i, sad već očekivana, ljubavna priča. Iako je tada (a i danas) izgledala kao san svakog frajera, Alma je imala jedan dosta ograničavajući faktor u potrazi za ljubavnom srećom. Plava kosa, plave oči, osmijeh od uha do uha, uvijek vedra i zabavna. A taj nesretni ograničavajući faktor bio je njezin vjerski odgoj, duboko usađen u mentalni sklop. Njegovog je ograničenja Alma bila itekako svjesna, ali suprotstaviti se ocu nije joj padalo na pamet ni u najluđim snovima. Kako to biva, baš svi koji su njoj bili zanimljivi bili su, naravno, druge vjere. I mic po mic, Alma se počela miriti sa sudbinom i razmišljanjem kako se zapravo možda nikad neće niti udati, niti imati obitelj.
Alma nikad nije išla u auto školu, jer – čemu? Nikada si, ionako, nije mogla priuštiti auto.
A onda je i u ovoj priči počeo rat. Otkazi u državnim tvrtkama, smanjenje plaća…pa i obitelj pristigla iz Bosne u jednom od bezbroj tadašnjih izbjegličkih valova. Alma, srećom, nije dobila otkaz, ali se nakon smanjenja plaće sve teže moglo živjeti u podstanarstvu. Vrijedna kakva jest, Alma uz svoj redovni posao s radnim vremenom od 7 do 15, pronalazi honoraran posao kod jednog privatnika. Taj je posao teško nazvati honorarnim, s obzirom da se radio od 16 do 23, svakoga dana u tjednu. Tako je Alma od 1996. sve do 1998. provela svoje najbolje godine radeći dva posla po 8 sati dnevno. Za crkavice, tek toliko da može platiti stan, režije i normalno se hraniti. Alma nikad nije išla u auto školu, jer – čemu? Nikada si, ionako, nije mogla priuštiti auto.
Ljubav u Zagrebu
Meni je ta njezina kondicija, jer ne znam kako drugačije to nazvati, bila nevjerojatna. Kako netko može svakodnevni raditi po 16 sati, spavati svega 4-5 sati i dalje biti nasmijana i vedra. E, to nisam dokučila ni do dan danas. U svakom slučaju, tada se dešava nešto lijepo u Alminom životu. Zaljubljuje se u kolegu s ovog honorarnog posla. Udovoljavao je barem jednom od uvjeta za svog odabranika, bio iste vjere. I dobro, hajde, bio je zgodan. Almi se činilo da je to to, da je našla svoju srodnu dušu.
Ubrzo su se vjenčali, dobili dijete i odlučili otvoriti svoju trgovinu. Sve je djelovalo idilično. Zajedničkim snagama stvorit će nešto za svoju obitelj. E, da, ali možda u nekom drugom životu… Kad su počeli razvijati vlastiti posao, Alma se nadala da će konačno početi štedjeti za svoj stan. Biti podstanar doživotno nije više bilo u Alminim planovima. Pogotovo sada kad ima muža i dijete.
No, njezin je suprug uskoro počeo pokazivati svoje pravo lice. A ono je da njemu ni na kraj pameti nije bilo postati vlasnikom stana u Zagrebu, već pomagati svojoj braći i sestrama u udaljenim južnim krajevima. Alma je ispočetka razumjela takav poriv, jer je i sama imala brojnu obitelj koju je više godina pomagala na razne načine, pa i financijski. Ali, sad su nekako svi stali na noge, pa se trebalo pobrinuti i za sebe. No, shvativši da njezin suprug ne pomaže svoje samo kako bi im pomogao, već kako bi pokazao koliko je on uspješan. A istovremeno su u Zagrebu bili podstanari… Alma je odlučila nešto promijeniti u svom, ali i životu svog djeteta. A ta odluka nije došla niti nenadano, niti brzo.
Kava u Zagrebu
I tako se neke od tih teških godina za moju dragu Almu, nas dvije nađemo na kavi. Počela je s pričom što se sve događa kod nje. Svašta je tu bilo. I prijetnji i dolazaka policije na kućni prag… Ali, Alma kao žena stijena svim prijetnjama stala je na kraj. Uglavnom, priča mi, kako je i na poslu koma, jer – nema posla, pa se osjeća užasno glupo samo sjediti u uredu i ništa ne raditi. Tada se odlučuje upisati u knjižnicu (dugo godina nakon srednje škole) i kreće Alma s čitanjem knjiga na poslu. Skoro svaki dan nova knjiga. Knjižničarka nije mogla doći sebi, pitajući se otkud joj vrijeme za čitanje pokraj muža, djeteta i posla.
I čitajući tako sva remek djela svjetske književnosti, od Rusa, preko Nijemaca do Engleza, kaže meni moja draga Alma: ” Čitam ja tako sve redom i shvatim kako se sve te žene bore za svoju ljubav, za dostojanstvo, za slobodu, ne znam više za što se ne bore… a ti Alma trpiš budalu!” Tad sam se do suza nasmijala i rekla: “Eto, sad znaš zašto ženama nisu dali čitati!”
U svakom slučaju, Alma se ipak uspjela rastati i sa sinom odseliti od supruga. Sin joj ove godine završava srednju školu. Svo vrijeme njegovog školovanja Alma radi dva posla – dvije pune smjene. Uz dva posla svoje samohrane majke koja je ipak veći dio vremena zbog posla bila odsutna od kuće, njen je sin primjer dobro odgojenog dečka. Već nekoliko ljetnih sezona radi kao konobar u jednom poznatom zagrebačkom lokalu.
Mirovina…u Njemačkoj
Žalosno je da će jedna ovako požrtvoana majka i vrijedna žena, završiti s nekom minimalnom mirovinom. Često smo u šali, a danas je to i zbilja, znale reći da je radila dva posla u Njemačkoj ne bi ni znala što sve ima… Ovako iza sebe ima život pun borbe i patnje, ograničenja, ali i zadovoljstva jer joj je sin zahvalan na svemu što mu je dosad pružila. Svjesna je kako je i njen otac shvatio da je možda pogriješio nametnuvši joj vjerski pritisak prilikom odabira voljenog čovjek, jer ovakve sudbine uvijek pokažu koliko je glupo kad te ograničava vjera. Svjesna je kako je u životu uvijek nastojala u životu ići ispravnim putem. A on je, usput i najteži. A tko zna, možda je put još ipak nanese i u Njemačku, kako bi poboljšala buduću mirovinu. Takva je Alma, ne računa ona ni na koga, osim na sebe.
