Sve je lako kad sam zdrava, ali uzimajući zdravo za gotovo svoje zdravlje, u utrci za svim tim željama, na kraju su velike šanse da obolim. I onda odjednom sve postane nevažno, osim želje i volje da ozdravim, vratim snagu i energiju – kako bih opet jurila. Vrtim se u krug. U toj životnoj jurnjavi, sve što je predmet moje preokupiranosti, crpi mi energiju.
Izvanredno stanje
Umor, neispavanost, razdražljivost i nervoza signali su koje nerijetko ignoriramo. Zbog toga neminovno dolazi do „prazne baterije“, pali se crveni alarm i nastupa stanje bolesti. Bolest nas primorava na bavljenje samima sobom. Tada radimo sve ono što nismo radili, pa nas takva loša navika i dovela do stanja bolesti. Puno više odmaramo, spavamo, ne živciramo se, jedemo zdravu hranu i pronalazimo prijeko potrebno vrijeme za sebe. Bolest je izvanredno stanje, a briga o sebi traje koliko i to stanje. Nakon toga vraćamo se svojim ustaljenim životnim navikama. Jer, Bože moj, svijet će propasti ili je već propao dok smo bila odsutni zbog brige o svom zdravlju?
Ne želimo li promjenu, uvijek ćemo naći opravdanje. Ne volimo li sebe, nećemo se mijenjati.
Tempo kojim živimo brz je i prebrz, puno radimo, imamo previše obaveza i premalo vremena, zbog čega smo u konstantnoj žurbi, iscrpljeni, bezvoljni, bez energije da učinimo nešto dobro za sebe. Poput hrčka u kotačiću. Kako god, sve su to izgovori. Da, izgovori, jer i nezaposleni, s obiljem slobodnog vremena jedu nezdravu hranu, spavaju do podne, ne kreću se. I oni imaju izgovor – nezaposleni su, jadni, depresivni, nemaju volje učiniti dobru stvar za sebe i svoje zdravlje. Ne želimo li promjenu, uvijek ćemo naći opravdanje. Ne volimo li sebe, nećemo se mijenjati.
Idi i bavi se sobom
Liječnici nam govore kako je stres uzrok većine bolesti. Riječ je o izlizanoj frazi, kojoj se cinično smijemo i pritom je ne analiziramo previše. Ono što nam zapravo žele reći je: „Idi i bavi se sobom, svojim mislima, emocijama i reakcijama.“ Ipak, baviti se sobom i svojim unutrašnjim stanjem iziskuje vrijeme i posvećenost, a toga nam najviše nedostaje. Razlog je što trebamo ispuniti sve kriterije i obaveze prema vanjskom svijetu. Baveći se vanjskim okolnostima, zaboravljamo sebe. A ponekad i bježimo sami od sebe. Ne daj Bože da u tom procesu bavljenja unutrašnjim svijetom, otkrijemo kako nismo tako bajni i sjajni i kako nosimo veliki dio odgovornosti za sve što nas snađe u životu. Iz tog je razloga najlakše okriviti vrlo popularni stres, kojeg smo prihvatili kao neminovnost današnjice i nešto vanjsko što nam remeti mir i harmoniju.
Zato je većina bolesti ustvari rezultat neadekvatnih reakcija našeg organizma na život. To je ono kad sve shvaćamo osobno, kad ne znamo postaviti granice, kad krivimo sebe i druge, kad smo ljuti na sebe i druge, kad se opiremo, kad smo u strahu, kad osjećamo tjeskobu i grč. Povrh toga, ne znamo se nositi sa svim tim emocijama, pa ih guramo pod tepih. A sve potisnuto kad-tad izađe na površinu. Ako se pojavi u vidu bolesti, onda smo itekako zaglibili. Na taj način sami stvaram stres svome tijelu.
Ponekad je sasvim u redu biti slab
Stres nisu samo negativne emocije koje osjećamo, već i nedostatak znanja kako se na pravi način nositi s tim emocijama. Zato, kad nam bolest pokuca na vrata, trebamo je primiti, jer došla je s razlogom, kako bi nas usporila, ograničila, stjerala u kut. Došla je kako bi nam mi pokazala da smo sami sebe stavili na posljednje mjesto, da smo postali roboti kojima upravlja ‘stresna’ svakodnevica, da je sve postalo važnije od redovnog obroka i sna. Tu je kako bi nam pokazala da smo samo ljudi od krvi i mesa i da je sasvim u redu ponekad bit slab. Istina, svaka bolest je neugodna, ali ako nismo svjesni da moramo stati na loptu, onda je njeno iskustvo neophodno. To nam je prilika više voljeti sebe i svoje tijelo, postati zahvalniji na onome što imamo.
Gubitak zdravlja – najteža lekcija
Svaki put kad sam nezadovoljna svojom kosom, sjetim se kako postoje žene koje nemaju kosu. Kad mi se ne obavljaju svakodnevni, rutinski poslovi, za koje mislim da su sitni, bezvezni i dosadni, sjetim se kako postoje ljudi koji nisu u stanju samostalno voditi računa o svojoj higijeni. Kad pomislim kako sam nemoćna ili nesposobna, sjetim se da, bez zdravstvenih poteškoća i ograničenja, imam svu slobodu napredovati, pokušavati iznova, razvijati se i konačno uspjeti u svojim zamislima.
Uistinu je zdravlje najveće bogatstvo i sloboda, a njegov gubitak jedna od najtežih lekcija, kojom učimo razvijati ljubav prema sebi. Tada shvatimo koliko čovjek može u isto vrijeme biti krhko i snažno biće, dok se neumorno bori za ozdravljenje. Život prolazi, nemamo kontrolu nad mnogim stvarima nad kojima bi je željeli imati i možda je nikada nećemo ni imati. Na nama je u kojoj ćemo mjeri i koliko kvalitetno živjeti. A kvalitetan život zasigurno ne podrazumijeva nemarnost u očuvanju vlastitog zdravlja.
Kava s prijateljicama – lijek za dušu
