Rođendani s nulom posebni su jer zatvaraju i otvaraju životna poglavlja. Pa, ipak, prva misao je da starimo, vrijeme nam curi, nismo više ni mladi ni ludi, vrijeme je da se uozbiljimo ako do sada već nismo. Skeptici će reći da što se uopće ima slaviti ili obilježavati, kad su rođendani tu da nas podsjete kako nismo više u cvijetu mladosti i kako nam „rok upotrebe“ prolazi. Ovakvo razmišljanje neminovno vodi u depresivno stanje.
Čudno je kako vrijeme mjerimo na osnovu tragova koje ostavlja na našem tijelu, mijenjajući ga, dok istovremeno ignoriramo činjenicu kako ono neizostavno utječe na promjenu naše percepcije sebe i svijeta oko nas, naših vrijednosti, uvjerenja i svega što nam je važno. Heraklit je rekao da ne možeš ući dvaput u istu rijeku, a život je rijeka koja te neprimjetno i oblikuje i preoblikuje.
Kad podvučem crtu, ovaj život i nije tako loš. Čini mi se da i sijede u mojoj kosi dobivaju svoj smisao.
Uspjeh i “uspjeh”
Uspjeh poistovjećujemo s materijalnim postignućima. Sve se svodi na pitanje Što je to što imam? Imam li diplomu, posao, stan, auto, suprugu/supruga, djecu, kredit za vratom? Netko zaista uspije ostvariti sve to, ovim ili obrnutim redoslijedom. Ipak, više me intrigira pitanje što je to što sam spoznala do svoje tridesete, jer smisao življenja je konstantno učenje. Od svih latinskih izreka najdraža mi je „Sve svoje nosim sa sobom“. Suštinska stvar koju sam shvatila je da život ne ide pravolinijski. Previše je zavoja, ispravnih skretanja koja su se u početku činila pogrešnima, vraćanja unazad… Previše obilaznica, a premalo prečica.
Najteže je bilo savladati lekciju strpljenja kada se čekanje činilo poput vječnosti i prihvaćanja situacija u kojima se sve ruši. Između strpljenja i prihvaćanja, posebno izazovnim činilo se pustiti kontrolu. Nedostatak kontrole u meni je budio osjećaj tjeskobe i panike. Neizvjesnost mi je stvarala patnju.
Da život ne ide pravolinijski, po nekakvom ustaljenom planu i programu koji vrijedi jednako za sve, shvatila sam kad sam prihvatila činjenicu kako nije sve u moje vrijeme, već je sve u svoje vrijeme.
Odustati od koncepta da je život brzo i jednostavno putovanje od točke A do tačke B, za mene je značilo odustati od potrage za perfekcijom u sebi i u drugima. Potreba za savršenstvom nosi sa sobom naviku prosuđivanja i osuđivanja, kako sebe tako i okoline. Siguran put za izgubiti ljudsku notu u sebi.
Očekivanja vode u patnju
I kada se iluzija o jednostavnosti življenja raspadne kao kula od karata, javlja se panični strah od neuspjeha i toga da nisi dovoljno dobar. Želja za priznanjem je ogromna, a iza nje se samo krije želja za smislom. Sa svojih trideset shvatila sam da smisao nema veze s normalnim i onim što se od mene očekuje. Moja očekivanja od drugih i njihova očekivanja od mene stvarala su patnju, jer su nužno vodila u razočarenja. Vezati se za određeni ishod događaja je gadna stvar i veliki izazov za premostiti.
Za prvih trideset nataložilo se svega. Zato nije loša ideja krenuti od dna. A to svakako zahtjeva predanost i hrabrost u suočavanju sa samim sobom. To me pomalo podsjeća na opsesivno-kompulzivno skupljanje stvari, gdje se na kraju nađeš zatrpan među svim tim stvarima a ni sam ne znaš kako si dospio u to stanje. Počneš oslobađati životni prostor razdvajanjem potrebnog od nepotrebnog, ali se teško odvajaš od neke sitnice za koju nisi ni znao da je posjeduješ sve dok nisi krenuo u proces čišćenja. Ista stvar je s navikama i obrascima ponašanja koja nam očigledno ne donose ništa dobro, a da toga većinom nismo ni svjesni.
Zbog toga ne žalim za dvadesetima i ne govorim: „Eh, da mi je ova pamet bila“. Zato što do „ove pameti“ ne bi ni došlo da se kockice nisu posložile kako već jesu. Prihvatiti verziju sebe iz prošlosti je preduvjet osobne evolucije. Za mene je sazrijevanje zapravo buđenje. Zbog toga mi osvrt na dvadesete izgleda poput kratkog sna u kojem sam čvrsto spavala. Znam da sam nešto sanjala, ali se nikako ne mogu sjetiti što. Riječ je o osjećaju neprisustva u vlastitom životu, konfuzije, beznađa i odlaganja. S trideset godina, pod punom moralnom odgovornošću, krećem u zanimljivu avanturu otkrivanja svog mikrokosmosa i svega onoga što mi je doista važno. Doduše, taj sam put malim koracima započela još prije četiri godine. Tada nisam ni slutila gdje me to sve vodi, ali životna rijeka strpljivo i skoro nečujno, ali potpuno smisleno, usmjerava.
Duhovi iz ormara
Osjećati se dobro u svojoj koži, izaći iz vlastitog zatvora, živjeti slobodno, potpuno i autentično, zvuči već pomalo otrcano. Ali, to je vrlo mukotrpan posao koji zahtjeva suočavanje sa svim duhovima iz ormara, prljavštinom ispod tepiha, navikama koje nas drže ukalupljenima, plašljivima i nemoćnima da bilo šta promjenimo. Ipak na taj se put isplati krenuti, jer je nagrada velika, a zove se –rasterećenje. Dodatna motivacija je činjenica da iz ovog života nitko od nas neće izaći živ. Prema tome, boravak ovdje nam je ograničen. Iluzija je da imamo vremena. Svako odlaganje je luksuz.
Prihvatiti verziju sebe iz prošlosti preduvjet je osobne evolucije.
Kakvu poruku bih poslala dvadesetogodišnjoj sebi? Apsolutno nikakvu, jer poruka ne bi mogla doprijeti do tadašnje verzije mene. Bio je potreban most da spoji dvije strane, most vremena praćen spoznajom. Mogu samo reći hvala joj na otporu, buntovništvu, nestrpljenju i strahu. Radila je kako je najbolje znala. Vremenom je shvatila da ne želi živjeti život uspavane ljepotice niti želi biti odvojena od svijeta. Ne želi se skrivati zbog svoje nesavršenosti i više ne želi trčati kroz život. Konačno je odustala od svih sporednih uloga.
Kad podvučem crtu, ovaj život i nije tako loš. Čini mi se da i sijede u mojoj kosi dobivaju svoj smisao.
~
Anela Merdanović: Ljudi su prekomplicirani da bismo ih etiketirali
Anela Merdanović: Za bolje društvo potrebna je šetnja u tuđim cipelama
Anela Merdanović: Modno neosviještena
Anela Merdanović: U slijepoj ulici života
