Započet ću ovu kolumnu pitanjem: koliko ste skloni opraštanju i oprostite li nekome zaista?
Svaki dan naletim na neki tekst o tome kako je važno imati mir u sebi, kako se ne treba opterećivati osvetom kada vas netko povrijedi i kako je važno oprostiti. Mislim si…ok ..pa nije to baš kao u vrtiću kada te tete natjeraju da kažeš oprosti, zagrliš prijatelja i otpjevaš veselu pjesmicu o tome kako nitko nije kriv i nitko nije krava. A ne, ne ide to baš tako. Reći “oprosti” čak i nije suviše teško. Misliti to i osjećati…e, to je teško.
Provlači mi se misao kako ljudi koji ne izgovaraju “oprosti”, ustvari,
imaju jednu dobru karakternu osobinu. Očito ne izgovaraju ono što ne misle. S druge strane, oni koji kažu “opraštam ti”, možda su natjerani odgojem i pristojnošću to izgovoriti, dok istovremeno u sebi misle kako je to laž. Nije to neki prekidač koji uključiš pa je sve izbrisano, kao da nikada nije bilo. Nema brisanja trajne memorije. Mislim da je opraštanje dugotrajan proces koji zahtjeva visoku dozu rada na svojoj toleranciji i potiskivanju ružnih osjećaja koji su nekada bili izazvani.
Druga šansa
U kojoj mjeri možemo oprostiti i dati nekome drugu šansu za neki novi početak, bez da nas crv sumnje ugrize svaki put kada se pojavi neka situacija koja može izazvati ponovni krš i lom? Koliko možemo zaista vjerovati osobi koja nas je povrijedila ili iznevjerila i koliko možemo biti jaki u namjeri da ne nabijamo na nos stigme prošlosti? Poučeni iskustvom prošle situacije, često ćemo na najmanji problem reagirati čisto ljudski, sa sumnjom kako se ponavlja ista priča. I kada nije tako, druga strana se dobrano mora potruditi dokazati kako prva strana griješi. Mučna situacija, u svakom slučaju, koja stvara nemir umjesto nečega dobroga, u što se vjerovalo da će biti i radi čega je pružena druga, treća ili neka tamo, n-ta šansa.
Čini mi se kako postoje ljudi koji jednostavno nemaju odgovornost prema tim pruženim šansama; tj. prema ljudima koji su im ih pružili. Kao da nisu svjesni koliko je prava sreća da im netko nije zalupio vrata i opalio ih njima po nosu i još navukao ormar kao sigurnost da ih ne uspiju ponovno otvoriti.
Druga druga šansa
Jedna moja draga prijateljica upoznala je jednog muškarca i činilo se kako sve ide u pravom smjeru veze… a onda je on odlučio nestati. Trebalo mu je valjda to nestajanje. I ok…sve je to razumljivo – da je to i napomenuo. Ali, nije. I nakon nekog vremena odlučio je da je dosta „nestajanja“, pa se „pojavio“. Ispričao se i dobio drugu šansu. I opet je bilo lijepo. I opet su krenuli ispočetka. Opet je moja frendica otvorila srce i pobacala kosture. Kad, eto vraga, opet mu došlo nestati. I opet bez prethodne najave. Valjda čovjek tako funkcionira. Isključuje drage ljude kao TV prijemnik kad nema ništa zanimljivo za pogledati. I opet; pogađate ..nakon nekog vremena; „vratija se Šime. ..di je bija?“. Opet je argumentima koji lome dobro žensko srce, slomio otpor ega i dobio treću šansu; ili „drugu“ drugu šansu. Pogađate, i opet je napravio isto…iščezao. Kao u crtiću „Gdje je Jura“…tražimo ga, ali ga bar nađemo. Za ovog čovjeka bi se teško moglo reći da sam zna gdje je. I koliko se god tražio, neće se naći, jer ne razumije najosnovnije pravilo koje glasi: „Ljudi nisu strojevi koje uključuješ ili isključuješ isključivo kada tebi odgovara.“
Prelazimo li granicu u situacijama kada prestajemo biti dobri ljudi i postajemo li tada teški naivci (ne oni iz Hlebina)?
Za usporedbu, ljudi koje možeš nasamariti jednom i nikada više, jer ne opraštaju i pale mostove, možda ispadaju manje dobri, no oni samo odbacuju mogućnost da ih se šamara dok opetovano okreću drugi obraz. Gandhi je npr. sinonim za dobrotu i nenasilje zbog metoda kojima je pokušavao ostvariti ciljeve i stekao poštovanje cijelog svijeta. Ipak, po mojem skromnom mišljenju, i načinu kako je završio život, možda je ponekad trebao znati reći „dosta“ rječnikom koji strana kojoj se obraćao, jedino razumije. Kao što Nijemac i Francuz mogu komunicirati jedinu ako nađu zajednički jezik koji obojica razumiju, tako bi i ljudi trebali komunicirati na emotivnom razini.
Suludo bi bilo da janje vjeruje kako ga vuk neće pojesti samo iz razloga što to isto janje, ne bi pojelo vuka.
Teško je procijeniti kada, kome i zašto dati šansu da ostane dio naših života. Moj stav je da ipak postoje neke situacije koje nikada i nikome ne bih mogla oprostiti. One najgore, koje ne bih ni spominjala. Za one manje bolne, uvijek sam se nakon početne navale tuge i ljutnje, potrudila shvatiti i rezonirati zašto je netko to napravio. Ako bih našla razumijevanje tog čina (ne i odobravanje), oprostila bih. Samo i isključivo tada. Postoje ljudi kojima nisam oprostila. Iako sam se trudila naći razlog, smisao, poimanje, nisam ga do danas našla. Ne kažem da neću. Ne znam kako će moj mozak percipirati za 10 godina. Ako nađem smisao toga, ako uspijem shvatiti i razumjeti, tada ću moći i oprostiti.
Živi bili, pa… oprostili
Nisam ja radi toga nemirna. Imam svoj mir i opraštanje, ma što god netko govori, ne donosi mir samo zato što smo rekli da opraštamo. Mislim da moraš doći do faze kada ti ta situacija postane nebitna ili ti nebitnima postanu ljudi koji su je stvorili.
Ponekad se ironično pokaže kako su nam neki tim bolnim stvarima, ustvari napravili uslugu, jer se ne bi odvažili na neke korake koje smo sukladno tome i učinili. I baš ti ljudi, prolazeći, skreću pogled od nas, dok mi drugi, iako „Hlebinci“, držimo glavu uspravno. Nema satisfakcije od osvete. Nema satisfakcije niti od tuđe propasti.
Najveća je satisfakcija kad takvim ljudima koji su svjesni što su napravili…poželiš dobro.
Probajte, taj pogled u njihovim očima je – odraz vlastite nemoći. Nemoći u svakom pogledu.
