Što možeš danas ostavi za sutra. Presloži, odloži, zanemari, zaboravi. Debeli sloj prašine na tvom životu može čekati i prekosutra. Umjesto da uzalud trošiš vrijeme na mozganje o tome zašto si uopće ovdje i sada, radije učini nešto korisno i praktično, konkretno, vidljivo i opipljivo. Operi suđe, iznesi smeće, počisti kuću i sl. Slušaj istu priču već stoti put glumeći zainteresiran izraz lica, budi u društvo u kojem ne želiš biti. Radi stvari koje ne želiš raditi, zarobi sebe u tobožnje moranje. Nikada ne nauči reći NE.
Baš kad pomisliš kako je sve u redu i kako bolje ne može, javlja se crv tjeskobe. Isti onaj kojeg već duže vrijeme pokušavaš ubiti negdje u sebi, ali bezuspješno.
Zanemari svoje želje
Zanemari svoje želje. Zaboravi sve sitnice koje te uveseljavanju samo zato što nisu profitabilne, svjetovne, uobičajene i normalne. Sakrij se iza tzv. požrtvovnosti, humanosti i nesebičnog davanja pažnje svima i svemu osim sebi, dok polako kopniš, nestaješ bivajući manji od makova zrna, stvarajaući sve dublji jaz između onog što zaista jesi i onoga u što si se pretvorio.
A pretvorio si se u „morača“, koji se mora posvetiti onom važnije, a zamisli – to važnije nikada nisi ti. Zbog toga je tvoje nezadovoljstvo iz dana u dan sve veće i prijeti da će te ugušiti. Ali, vješto ga ignoriraš misleći da si sebičan ako učiniš nešto za sebe. Misliš da si dobar ako si baš uvijek tu za druge. Čekaš njihovo priznanje, a čekajući postaješ ogorčen njihovom nezahvalnošću.
Prolazi ti život u čekanju boljih i sretnijih okolnosti u kojima ćeš konačno zasjati. Ali, to se eto ne dešava jer uporno lažeš sebe kako nemaš vremena započeti ono u čemu si dobar, što te ispunjava, u čemu izgubiš pojam o vremenu, što te čini boljim čovjekom, ono za čim tvoja duša vapi. Ispod tog odlaganja, nalazi se sloj lijenosti. Odmah ispod njega kriju se tvoji strahovi od neuspjeha i uspjeha, od nepoznatog.
Staro, poznato i predvidljivo
Sama pomisao na to je zastrašujuća. Zato se vraćaš starom, vrlo poznatom i predvidljivom životarenju, mrzovolji, nezadovoljstvu prihvaćajući to za svoju sudbinu odbijaš bilo kakvu promjenu. Baš kad pomisliš kako je sve u redu i kako bolje ne može, javlja se crv tjeskobe. Isti onaj kojeg već duže vrijeme pokušavaš ubiti negdje u sebi, ali bezuspješno. Tu je da te podsjeti da duboko u sebi patiš jer svaki dan svjesno ili nesvjesno odbacuješ sebe od sebe. Sam sebe guraš pod tepih. I zbog toga te ne treba čuditi što ne možeš prepoznati u ogledalu dijete koje si nekad bio. Pobjegao si od tog djeteta, od njegove kreativnosti, ljepote, briljantnosti i znatiželje.
Kad otkriješ razloge bijega, možda približiš sebe kakav si zaista i onog kakav još uvijek možeš postati. Onda je sudbina promjenjiva kategorija, a turobna svakodnevica nije ti izgovor jer pronalaziš vrijeme i za tvoje „prave stvari“. Odjednom si u svom životu sebi na prvom mjestu. Neki će to poštovati, drugi te smatrati egocentrikom, ali te neće biti briga za njihova mišljenja. Naučit ćeš reći „ne“ svemu što te sputava, ograničava, ponižava i to bez grižnje savjesti.
Cilj je uvijek isti – rasterećena i slobodna duša, koja to nije sve dok hrabro i odlučno ne kreneš u susret sebi, bez čekanja i odlaganja!
