Često čujem rečenice poput: „Samo kukavice bježe, hrabri se odvažno i srčano bore za bolje sutra, za budućnost svoje djece, bolju i pravedniju državu.“ Ili već izlizani stih Alekse Šantića: “Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati kao što ovo grije…“. Zvuče mi naivno, smiješno, sarkastično i bezobrazno.
Majka domovina
Kažu da je tuđina maćeha. Ipak tvrdim da ne može biti lošija od majke domovine koja nas je, bespomoćne, napustila. Osjećamo se napušteno, nevoljeno, nesigurno, potlačeno i poniženo. Nespremni za let, već unaprijed slomljenih krila. Nemamo samopouzdanje, izgubili smo vjeru u sebe, u druge, u cjelokupan sistem. Zatvor bi bila preblaga usporedba s onim što osjeća pripadnik mlade generacije, životareći na brdovitom Balkanu. Mladi čovjek željan je iskusiti život u punom smislu te riječi. Željan je biti slobodan, samostalan, kreirati i organizirati život po svom “ćeifu”, svojoj volji. Željan je upoznati svijet, putovati, sretati nova lica. Ako mu se uskrati osnovno pravo na život od svog rada, neće biti u mogućnosti priuštiti si barem dio onoga što želi.
Nije riječ samo o pukom preživljavanju. Riječ je i o dostojanstvu i poštovanju za kojima mladi ljudi čeznu.
Generacije prije nas trbuhom za kruhom odlazile su u svijet. I tu nema mnogo razlike između njih i nas. Jedina razlika je velika ogorčenost i gađenje koju danas osjećamo prema nepravednom sistemu. Zbog toga bi bilo previše očekivati od današnjih mladih, koji tek traže svoje mjesto pod suncem, da su naročito patriotski raspoloženi. Javit će im se s vremena na vrijeme nostalgija za maminom kuhinjom, kavom s najboljim prijateljem. I dalje će navijati za svoju reprezentaciju i tu će se priča o patriotizmu završiti. Zašto? Jer je borba za osobnu egzistenciju puno važnija. To je ono što nam nikada neće priznati oni koji već desetljećima rade u Njemačkoj. Busajući se, pritom, u prsa, puni ljubavi prema rodnoj grudi.
Dostojanstvo i poštovanje
Da se ne dobije krivi dojam, nije riječ samo o pukom preživljavanju. Riječ je i o dostojanstvu i poštovanju za kojima mladi ljudi čeznu. Želja da se njihov trud i vrijednost prepoznaju i nagrade je pokretačka sila koja ih gura naprijed. Želja da iskorače u nepoznato i izađu iz beznađa u kojem su tako dugo zarobljeni. To je kap koja preliva čašu. Po svemu sudeći, u potrazi za tim primorani su napustiti svoju zemlju.
Država je odgovorna i treba omogućiti platformu, odnosno uvjete za rast i razvoj svakog pojedinca.
Ovo pišem jer nam se u zadnje vrijeme na svojevrstan način podmeće priča o patriotizmu. Priča o tome kako treba ostati, da je sebično željeti bolji i i kvalitetniji život negdje u Europskoj uniji. Zamisli, kažeš visokoobrazovanoj osobi od 30 godina, koja je provela šest godina na Zavodu za nezaposlene (jer Zavod za zapošljavanje još uvijek ne radi svoj posao) bez dana radnog staža, kako je sebično što želi graditi dostojanstven život u inozemstvu!
Danas oni koji su dali najbolje godine i zdravlje (a mnogi i život), za domovinu, na rubu su egzistencije, potpuno marginalizirani i obespravljeni. Bili su krajnje nesebični, a danas plaćaju visoku cijenu. Ono što nam se želi poručiti sladunjavom pričom o tobožnjoj ljubavi prema domovini je: „Upropasti svoje najbolje godine za tuđe sebične interese.“ Igranje na kartu emocija prolazilo je 90-tih, danas ne.
Država je (ne)odgovorna
Uz to, nerijetko čujem stavove poput: „Mladi očekuju da ih država, tj. sistem spasi i servira im sve gotovo.“ Obično to govore oni koji su članove svoje uže i šire obitelji zaposlili u državnim institucijama. Na neodređeno. Ovakvim stavom očajnički se želi skinuti teret odgovornosti svih koji su sudjelovali u kreiranju ovakvog stanja. Država je odgovorna i treba omogućiti platformu, odnosno uvjete za rast i razvoj svakog pojedinca. A na svakom je pojedincu što će s tim učiniti. U našem slučaju, država nam podmeće nogu na svakom koraku. A o našoj kolektivnoj i pojedinačnoj odgovornosti za stanje kakvo jest, nekom drugom prilikom.
Igranje na kartu emocija prolazilo je 90-tih, danas ne prolazi.
Žao mi je što nismo dorasli konceptu i kulturi življenja općeg dobra. Žao mi je što nam je patriotizam jeftini populizam. Žao mi je što istinski patrioti uvijek izvuku deblji kraj. Žao mi je što vrijeme brzo prolazi, što nemam dva života da jedan posvetim sebi, a drugi domovini. Ipak, nemam vremena za žaljenje, jer vrijeme je da se krene. Tuđe sunce ne grije snažno, ali mama kaže: „Ne okreći se, sine“.
Anela Merdanović: Ljudi su prekomplicirani da bismo ih etiketirali
Anela Merdanović: Za bolje društvo potrebna je šetnja u tuđim cipelama
Anela Merdanović: Modno neosviještena
Anela Merdanović: U slijepoj ulici života
